AFORISTIČKO PREDVEČERJE
Mudrije je jutro od večeri. To je kazivao neko u narodnoj priči. I ispostavilo se da je to istina samo u priči. Jutro je osokolilo pokvarenjake i prevarante. Sad oni mogu govoriti šta žele. Svejedno je
UKRADENI HRVATSKI JEZIK
Uputno je spomenuti ovdje i to da u Neretvanskoj deklaraciji o bosanskom jeziku, od 29. aprila 2016. godine, pod tačkom 5, stoji ovo: “Osnovica bosanskog standardnog jezika, ali i drugih srednjojužnoslavenskih jezičkih standarda jeste bosanski istočnohercegovački dijalekt, i zato ga valja posebno njegovati i čuvati na svim jezičkim nivoima, a naročito njegov akcenatsko-prozodijski sistem kao jezičko blago i prepoznatljivost”
Obrazovan Tuzlak u Tuzli najgora je moguća referenca
Živi svjedoci tog vremena saglasni su u mišljenju kako je “Tuzla 1945. godine uništena kao grad i pretvorena u sivu i kulturološki obezličenu naseobinu”. Bili smo, planski i smišljeno, izloženi obrazovnoj i mentalnoj srbizaciji, što, opet, a razlog nije teško dokučiti, nije izazvalo nikakve reakcije, ni u porodičnom ozračju, ni u bošnjačkim intelektualnim krugovima. Režim je naprosto bio prejak i opasan
Dječak s muštiklom
Nigdje pušenje nije toliko duhovni akt kao među softama; trenuci cigare trenuci su najdubljeg suočenja, najblistavije samoće i nadolazećeg kajanja. Pušenje je istovremeno najuspjeliji surogat alkoholu, želja da uvijek bude posljednji put, da se s posljednjom cigarom krene iznova. U tim blistavim medresanskim godinama cigara je bila ušće svih dnevnih briga, metafora novih početaka
Istina je, između Republike Srpske i NDH nema razlike
Kako se historija ponavlja, u srpskom slučaju ništa neobično nije se dogodilo. Generacije o državnom trošku odgajanih zaštitnika tekovina NOR-a s najvećim društvenim privilegijama, petokrake je ovoga puta samo zamijenilo kokardama i dogodila se Republika Srpska, pod čijim su plaštom počinjeni najmonstruozniji zločini, najveći genocid nad jednim narodom nakon Drugog svjetskog rata
KAD SE NE ZNA, NIJE NI BILO
Bijaše tad u Sarajevu nekoliko zanimljivih pripovjedača. Propustili su opisati klub crnih ljudi. Pisci su u to doba (kao i sad) bili suspregnuti uzama ljudskih odnosa i nije bilo mogućnosti izlaska iz mreže. Ili dara
UVODNIK STAVA: Teorija srednjeg entiteta
Stvar je vrlo jednostavna i od bošnjačke politike jasno artikulirana više puta. Dobrodošlica je uvjetovana poštivanjem protokola – Sarajevo je glavni grad BiH, predsjednik susjedne države prvo razgovara s predsjednikom (predsjednicima) BiH, a ne predsjednikom RS-a. Prvo se dolazi u Sarajevo, a ne u Banju Luku ili Ljubuški. Poštivanje bilateralnih odnosa preduvjet je opstanku bilo kakvih budućih odnosa. O da, zato je bitno da premijer Denis Zvizdić uskoro posjećuje Srbiju, zato je bitno da pod uvjetom poštivanja državnosti BiH postoji otvoren diplomatski kanal s Tomislavom Nikolićem. Jest, tzv. Toma Grobar četnički je vojvoda s Romanije, ali je i predsjednik Republike Srbije.
Kad Afroamerikanac i Latinoamerikanac zasviraju Mozarta
Tamo neke 1990. godine kod nas se na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu desio crnac. Jednostavno se pojavio na večernjem aktu, sjeo među nas i počeo crtati. Siguran sam da je bilo onih koji su prvi put uživo vidjeli nekog ko je tako izgledao. Taib, Sudanac, bio je tih i sramežljiv, lakovjeran i prostodušan. Bilo ga je stid obraćati se djevojkama. Bio je nespretan i nesnalažljiv, ali se na neki čudan način uklopio i brzo postao omiljen i zabavan
DREKNI SAMO JOŠ JEDNOM, IMA DA TE NEMA
U našoj socio-političkoj stvarnosti kabadahija, iliti proizvođača straha i beznađa, sve je više i sve su osioniji, a nakaradni proces “prevrednovanja svih vrijednosti”, čiji su kreatori upravo oni, odavno je okončan i uobličen u sistem u koji su, linijom manjeg otpora ili po principu “kraju lađu”, ušli trčećim koracima i u buljucima oni, prije svih intelektualci, koji su, hipotetski, trebali i morali biti lučonoše artikulirane i snažne građanske svijesti
Srbinski jezik
A, baš tako ga je isto jedan vrijedan Crnogorac srbinske narodnosti ljupko zaždio i gromko priždio svakome inome Srbinu pa mu tako, eto, za vijeke vjekova utjerao znanje o jeziku koji se ne pravi od majke države nego se pravi iz rođenog naroda. No, opet, kažu, jezik se rađa, k'o i dijete što se rađa. I pravi. K'o đetić. Zato vele da odveć zbore i ovo: “Država mi je Srbija, ja sam Srbin, jezik mi je srbinski”
Strana 55 od 67