fbpx

Stajališta

Godišnje provedem približno 1.000 sati u podzemnoj, mnogo više nego po svim silnim koncertima i izložbama. Jučer sam stajao i držao se za rukohvat posmatrajući ljude. Voz je bio poprilično pun, nije bilo mjesta za sjedenje. Ušla je žena s malim djetetom. Ekipa je bila jako šarolika, ljudi iz svih dijelova svijeta. Svako bi od njih u svojoj zemlji vjerovatno ustao i prepustio im mjesto. Neko nepisano pravilo ovdje je na snazi: niko nikome ne ustaje

Opet navire sjećanje na noć plavog cvijeta. Možda to bijaše noć šezdesetosmaške intime. Bili smo tad mladi i svi pomalo romantici u svakom smislu te riječi. Bila je tu i Sofija. Kad se sjetim tog imena, ko zna zašto, nikad ne pomislim na glumicu Loren niti na grad u Bugarskoj

Pričao mi je prijatelj da se tu jednom pojavila Paris Hilton s nekim arapskim šeikom. U neka doba noći, kada je nastao uobičajeni pandemonij izazvan alkoholom i drogama, šeik je zgrabio dvije mega boce Moët & Chandon Impérial Bruta, koje u klubu koštaju nekoliko desetaka hiljada dolara, i naglavačke ih ispraznio u lavabo

Čitam sjajnu poeziju moje žene koju je pisala onako usput, bez literarnih ambicija i namjere da ove u svakom smislu zaista ostvarene pjesme posloži u zbirku i objavi. Čitam, vidim da u rukama imam prekrasnu simboličko-apstrahiranu liriku, a kleptomansko blasfemična primisao u meni sve je jača: uzeti njene pjesme i pojaviti se s njima na pjesničkoj smotri

Svaka od riječi odslikava nešto. Taj jezik i taj govor koji govori jedno, a jasno ukazuje na drugo, našao je svoje mjesto u porodičnim zajednicama. Osmotrite malo bolje i pronaći ćete danas svekrvin govor iliti jezik na mjestima gdje biste ga najmanje iščekivali izvan kuće

Pred početak turnira nismo imali nikakvu dogovorenu strategiju, samo smo se pojavili u raznobojnim trenirkama i poderanim patikama i preskočili ogradu FIS-a. Roman je dobro branio, Abidin je ševao sve odreda i proturao loptu kroz noge kome je stigao, Sabahudin je polako uvodio red ispred kaznenog prostora, a ja sam se držao sredine terena i gledao da mnogo ne smetam

Ratni je mart 1993. Od jutra pada sitna kiša, savršeno vrijeme za spavanje, za bacanje u bezdan, ali spavalo se intenzivno cijelu noć, i taj egzil nije u igri. Više ništa ne preostaje da se radi, osim sjediti kao u tamnici i brojati sekunde, brojati minute, brojati vječnost. Ali oko 11 sati, velikom milošću samog proviđenja (ili, da budemo precizniji, pregovaračkom intervencijom UN snaga), puštena je struja i sobu je obasjao nadzemaljski nur lustera

“To zrak zagađuju oni kojima su uništili firme, izbacili ih na ulicu, obespravili, napustili, zaboravili, pa kako nemaju novaca za kupovinu ogrjeva, a (pre)živjeti se mora, u sirotinjske furune trpaju automobilske gume, dotrajalu obuću, plastiku i uopće sve što može gorjeti i ugrijati njihove ledene domove i od čemera i jada još ledenija srca”