Baš kada su mali koalicijski partneri HDZ-a ponovio zaoštrili retoriku o skidanju ploče s natpisom “Za dom spremni” iz Jasenovca, HDZ-ov bivši specijalac, skokom u vodu, otvorio je prvi “Križni put pod morem”. Šta je to, pitaju se mnogi Hrvati
“Bosna i Hercegovina osamsto dvadeset osam godina traži svoj najstariji dokument, povelju Kulina bana.” Meni ovo ništa manje nije smiješno od onog kad je Mujo kod Sulje u mobitelu našao Fatinu fotografiju iz kreveta, a Suljo će: Uff, otkud mi ovo?! Mora da mi je Fata greškom poslala. Mujo, ne sekiraj se ti ništa, evo odma' ću joj je vratit'. Sent. Delivered. Seen. Bosanski ban pošalje pismo dubrovačkom knezu. Dubrovčani pismo prodaju Rusima. Sad Bosanci hoće isto to pismo nazad? Čekajte, čiji je to sad dokument
: I, na koncu, šta je od svega preostalo? Ništa. Odavno nema ni Abdulaha, ni Hamida, ni Ahmeda, ni mog oca, ni cijele generacije starih Ibrahimovića. Ostala je samo ova štura bilješka, upitne vjerodostojnosti, napisana na iskrzanom, istrgnutom komadu papira, koju, poluzgužvanu, nađoh nedavno zaturenu i zaboravljenu među gomilama godinama neotvorenih, davno pročitanih knjižurina
Kurz je u ovom slučaju samo centarfor kome bosanskohercegovački desnokrilni i lijevokrilni lažovi već poduže vremena samo nabacuju već izrečene opservacije o Sarajevu, otvarajući mu bez posebnog truda najpovoljnije prilike za pogotke u političkoj kampanji
Kad god sam putovao, neka se nejasna misao javljala, nikad dokraja oblikovana, a prisutna kao stara prijateljica. Prepoznavao sam gradove i sela, ili neke njihove dijelove, kao i planine i jezera i uvijek sam se nosio s mišlju da su to mjesta koja sam već vidio i u kojima sam nekad i živio
Ne mogoh više gledati oko sebe, spucao sam i taj nesretni treći tanjir (od kojeg se deblja) sa “šveCkog” stola. Vratih se istim hodnikom nazad posmatrajući ljubičaste fotelje u lobiju, grupu Korejanaca kako guraju sitninu i kupuju čokolade iz mašine, prazne stolove s računarima za iznajmljivanje, plastične kauče u koje nikad niko nije sjeo. Uđoh u svoju sobu, navih sat da me probudi, upalih televizor i na jednom jedinom kanalu (daljinski nije imao baterije) odgledah neku reprizu dosadne utakmice Bundes lige. Prije nego sam klonuo, razgledah dobro sve oko sebe
Savremena komunikacija nije ništa drugo do sveopća galama. Svi govore, a niko ne nalazi strpljenja ni da čuje, a kamoli da sasluša drugog. Neoliberalni koncept svijeta sugerira da se slušni aparat aktivira samo ukoliko govori poslodavac, šef ili, kako se već titulira, vlasnik kapitala
“A, reci mi, je li tvoja kćerka podatna? Ili žena možda? Razuzda li se ona?” Muk. Suženih očnih kapaka, izobličenog lica, fiksira me pogledom punim bijesa i mržnje. Ali, nije budala, zna šta ga pitam i, vidim, odlično razumije jezik kojim mu se obraćam. A kako nije na svom terenu, bez direka i toljage, razborito procjenjuje kako je, shodno situaciji, najbolje okrenuti se i otići
Dok sam odlazio, sjetio sam se ironične Camusove bilješke kako ljudi čiji se lutrijski papirić samo u jednoj brojki razlikuje od srećke koja je pobijedila smatraju da su bili vrlo blizu dobitka
Slab odaziv na izbore ili referendume pokazuje sve širu apatiju zbog sve slabijih rezultata demokratskog procesa i procedura. Demokratija, iako poznaje široku osnovu aktivnog i pasivnog biračkog prava, daje sve manje rezultata, ulazi u krizu poput onih 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, koje su na vlast dovele populiste koji su proizveli zločinačke režime s katastrofalnim posljedicama. Od zainteresiranih, barem djelomično upućenih, a apatičnih građana nema doprinosa, dok idiotesi glasaju za svoje favorite koji su njima nalik. U Bosni i Hercegovini to bi značilo trajnu vlast Radončića, Čovića i Dodika
