Stella je nalivperom i lijepim rukopisom napisala posvetu: Dragom i cijenjenom mladom prijatelju Ibrahimu Kajanu, obitelj Envera Čolakovića. Zagreb, 26. 10. 1978. Zahvaljujem. Podsjećam Stellu da sam, nerijetko, bio i prvi kojem je Enver čitao “sirove” prijevode, da ih sâm čuje, da im osjeti akustiku, ritam... Često se prisjećao majke, poticaja, pa i povodom prevođenja, čak presudnih – koliko ju je puta spomenuo. Evo, baš vidim da joj se sinovski zahvaljuje na tim utjecajima iz rane mladosti

U nedjelju uvečer, uoči prvog dana škole, majka je zagrijala kazan vode. Postavila je škip nasred kuhinje i počela nas redom kupati, jednogodišnjeg Esada, trogodišnju Nađu, najposlije mene, već sam promašio sedmu godinu. Sutradan, za prvi dan nastave, trebam biti u dvorištu zahumske Prve narodne osnovne škole na Pijesku, izgrađenu na velikom haremu zaravnjenih mezara i porušenih bašluka i dijelom u ogradne zidove ugrađenih

A onda se pogled izbistrio, pa shvatih: tokom vrele noći vrtio sam se u postelji. Okretao se i okretao. Najposlije mi se noge nađoše na jastuku, a glava – na dnu kreveta. Pridignut, bunovan, vidjeh Sultan Sulejmanov most u Mostaru. Činilo mi se da sam na pijesku ispod njega. Jedva razabrah da most – nije stvaran, na zidu je slika u ulju. I danas mislim da je to bio neki znak, zauman i neobjašnjiv. Moja prva duža vožnja u inostranstvo završila je sretno. Djeca su uživala, a ni Smaila ni ja nismo bili na gubitku: radovali smo se radosti naše djece