Pitam se, dok sjedim u polumraku, tješi li me to otac tek tako, očinski, brižno, onako kao što se tješe djeca uplašena od mraka i nevidljivih utvara u njemu? Ili zna ono što ja ne znam, niti mogu znati, a što će tek uslijediti? Možda. Njemu su obznanjene tajne obaju svjetova
Spuštamo se ka gradu uskom, kaldrimisanom cestom i slušamo dragu mi Dedićevu pjesmu O, mladosti. Arsen rezignirano lamentira nad proćerdanim prilikama u mladosti, a ja, opet, pomislih kako su takve lamentacije, naročito u zrelim godinama, i patetične i besmislene: propuštene su prilike prošle, neće se vratiti, baš kao ni mladost, i to je sve
“Mada je nama Jevrejima Amerika skoro pa matična država, od 'mojih', u smislu potpore, tokom svih ovih godina i nisam imao naročite koristi. Teško me prihvataju, a pravi razlog, ili razloge, ne znam. Možda zato što sam u Ameriku donio previše Bosne ili zato što sam oženjen Hrvaticom. Mogu samo nagađati. Ali, nebitno. Svikao sam se i sve to skupa ne pada mi teško”
Po izlasku iz mezarja, premda je hladno, pravim kratak predah i sjedam na klupu. Dvije klupe dalje sjede tri momčića zagledana u telefone s poluosmijehom na licu. Muk. Niko ništa ne govori, niko od njih ne obraća pažnju na onog drugog. I tad shvatih koliko se sve i nepovratno promijenilo
Ulazim u Senadovu preskromnu, ali čistu, toplu kuću. Nigdje stola, stolice, komada namještaja, tek dvije spužve prekrivene dekom. I knjige, mnogo knjiga, uredno složenih u predsoblju, jer Senad ni police za knjige nije imao
Sjećam se, pričao mi je svojedobno, a u to vrijeme živio sam u drugom dijelu grada, kako je po izlasku iz logora zatekao praznu, poluruševnu kuću, dvorište zaraslo u gusti, neprohodni korov, sasušena stabla u malom voćnjaku podno kuće i nekoliko zmija koje su lijeno puzale po avlijskoj kaldrmi i izležavale se na sunčevoj vrelini
Zlo nam je pred vratima, a hoće li ući u kuću, ne znam. Valjda neće. Amidža, sve je moje u Bosni, pa neka bude šta treba biti, ali bježati neću
Posvađao sam se s očuhom, a nije loš čovjek bio. Dersio mi je nešto vezano za školu, ja to nisam otrpio, pa mu odbrusim, nagovorim svašta, ukradem nešto para od matere i uhvatim se noge. Uspio sam doći do Sežane. Sjećam se, bio je prohladan, sunčan oktobarski dan. Hodao sam u nedoumici glavnom ulicom i izdaleka ugledao patrolu milicije kako mi ide u susret. Skrenuo sam u prvu kafanu i odmah se pokajao
Pasus čitam nekoliko puta. Podrazumijevajući je, svevremen u svojoj uopćenosti, stilski rogobatan i, poput mudroserskog narativnog uljeza, kompoziciono ničim logički povezan s tekstom koji mu prethodi i onim koji nakon njega slijedi. Čitam i čudim se. Zašto sam, dovraga, ovo napisao? I čime potaknut? Tim prije jer sam tada imao nepunih devetnaest godina, krasnu djevojku, miran i sređen život
Iz predostrožnosti, a siguran da je ovo jedan od onih dana kad sve ide onako kako ne treba, kući se vraćam taksijem. Majku zatičem usnulu. Mirno spava, ali blijeda je, iznurena i, prvi put to uočavam, nekako sićušna, kao da se doslovno uvukla u sebe
