Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

M. se tog dana pojavio pred mojim vratima kasno popodne: blijed, iznuren, ispaćenog lica i zgaslog pogleda. Avet. Jedva je stajao na nogama, pa sam priskočio, obgrlio ga, uveo u kuću, a on je, nakon što sam ga pažljivo posjeo za kuhinjski sto, na jedvite jade prošaputao: “Umirem od gladi. Pomozi”

Novembar je, tmuran, hladnjikav. Stare majke odavno su se zatvorile u kuće, a u opustjelim avlijama vidi se tek poneka mačka. Nigdje živog roba. Znam to stoga što svake večeri izlazim u kraću šetnju, zapravo svojevrstan tjelesno-mentalni trening: razgibam se kratkom i oštrom šetnjom, prohodam i uobličim konstruktivne misli koje mi se vrzmaju u glavi

Uz natuknicu kako su Sarajlićeve pjesme izražavale lutalački, proleterski duh nezaposlenih radnika i umnih buntovnika, Begić navodi i bizaran i tugaljiv podatak o njemu: “Napisao je mnogo pjesama koje su, izgleda, poslije njegove iznenadne smrti pred II svjetski rat, nepažnjom bile uništene. A uništila ih je, kako se moglo doznati, njegova vlastita mati, koju je neviđenom ljubavlju volio, ne znajući šta to predstavlja, ona je njegove papire spalila odlažući s njima vatru”

Na vratima se pojavi mlada, ljepuškasta djevojka i, ispostavit će se, ne baš odveć bistre pameti, živi dokaz da nam Njemačka upravo takve velikodušno ostavlja. – Dobar dan! Prikupljam potpise za dobrog i pametnog prijatelja, našeg Tuzlaka! To se zove peticija, znate?! Pa, kad skupim dovoljan broj potpisa, on će ući u Federalni parlament da ih malo razdrma?! Samo sjede i primaju velike plaće! Ništa ne rade! – A on neće veliku plaću!? Samo želi da ih razdrma!? – Hoće on veliku plaću, ali želi i da ih razdrma! Zar to nije lijepo

Koračam ka kući, s mukom se probijam kroz nesnosni smrad alkoholnih isparenja, na trenutak osupnut i zgrožen, snažno osjetih da, ovakav kakav jesam, zaista bitišem u teškoj robijašnici, pa valjda zbog toga, zbog svekolikog osjećanja egzistencijalne tjeskobe, nenadano se javi, ili, bolje rečeno, sinu mi kao blještavo, iluminirajuće svjetlo, hazreti Mevlanin bejt iz Mesnevije

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”