fbpx

Kako preživjeti kad ti ukradu invalidninu

M. se tog dana pojavio pred mojim vratima kasno popodne: blijed, iznuren, ispaćenog lica i zgaslog pogleda. Avet. Jedva je stajao na nogama, pa sam priskočio, obgrlio ga, uveo u kuću, a on je, nakon što sam ga pažljivo posjeo za kuhinjski sto, na jedvite jade prošaputao: “Umirem od gladi. Pomozi”

PROČITAJTE I...

Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao

“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI