Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”
 Dževad Agić je pisao za sebe, a ne za javnost. Svojim krasnopisom, on je bilježio svoj život, svoje doživljaje, sjećanja i slike iz svoje okoline i to je sve, ili sam svojim crtežima ili sačuvanim fotografijama, ilustrovao, tako da se njegova knjiga i njegov album dopunjavaju i podudaraju.</p>
<p>Njegovo djelo je jedna rijetka slikovno-književna cjelina koja otkriva pravu, intimnu, ljudsku stranu Dževadova života, a naročito njegova djetinjstva. On to nije pisao kao zreo čovjek, poslije dužeg vremena razmišljanja i priprema, nego kao dječak, znatiželjan i osjetljiv na sve što se oko njega događa i što često ne može da shvati i odgonetne. A pisao je baš kao da slika sebe i svoje skrivene misli i osjećanja u dodiru sa svojom najbližom i najdražom okolinom. Slikar i pisac u isto doba, Dževad Agić je ostavio uzbudljiv dokument jednog kratkog i tragičnog života.”</p>
<p>Evo i jednog dnevničkog Agićevog zapisa, pitkog, živopisnog, zabilježenog 1. maja 1941. godine, kad je pješice iz Koraja krenuo ka Tuzli preko planine Majevice, na put prepun opasnosti i pogibelji, krijući se usput od četnika i noseći u rukama cipele koje su ga žuljale:</p>
<p>“Koraj, Tuzla, 1. maja 1941. Lagano se spuštam s Majevice. U Slavinovićima se popravlja ciglana. Oko 4 sata dođoh u Tuzlu. Kuću nađoh zaključanu, jer su svi otišli u Živinice. Kod jednog kovača napravim ‘šperaklu’ i otvorim kuću. Kad sam izašao na korzo, našao sam se s kolegama, te s njima šetao. Svaki je pričao kako je pretrpio rat. Ulice su bile pune njemačkih i hrvatskih vojnika. ‘Bristol’ (hotel, op. a.) je bio pun oficira koji večeraju. Vidjevši kako slatko jedu, i ja dobih apetit, te odoh u aščinicu na večeru. Interesovalo me je šta je bombardovano u Tuzli, pa sam prešao preko Jalskog mosta. U oči mi je odmah pao džamijski harem u kog je pala bomba i napravila veliku udubinu.</p>
<p>Bomba je pala na kabur matere Ibrahima ef. Čokića i izbacila ostatke njenog tijela. Jedna je bomba pala na samu ulicu i ostala je ogromna jama. Preko te jame je položena daska i preko te daske sam prešao na drugu stranu. Tad mi u oči pada kuća Muhamedage Hadžiefendića, čija je jedna polovica oborena, a druga sva ispucala. Za vrijeme bombardovanja, u toj nesrušenoj polovici kuće bila je porodica i sudbina je htjela da se ne sruši taj dio kuće. Zidana ograda je također sva isitnjena. Sve okolne kuće su popucale. I iskrivile se, crijep im popadao. Gledam u te ruševine i čudim se. Bombe koje su tu bacane bile su teške 200 kg. Navečer sam na korzu vidio g. R. Restovnjaka i pitao ga šta je s našom školom, te mi on reče da od ministarstva nema još ništa, nikakvih obavijesti, i dodade da je u nekom hrvatskom listu čitao da ove godine neće više biti nastave.”</p>
<p>I, zaista, kao što ustvrdi Midhat Begić, Dževad Agić, pišući dnevničke bilješke od 1939. do 1943. godine, ostavio je uzbudljiv dokument jednog teškog vremena i, nažalost, jednog kratkog i tragičnog života.</p>
<p>Također, Agićev je <em>Dnevnik</em> vrijedan zalog svekolikoj bošnjačkoj baštini i, ponajprije, kulturi sjećanja, pa stoga Dževada Agića treba i čitati i proučavati.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
SVI SMO IZIŠLI IZ KNJIGASljedeći članak
“Ko halali, mi kabulimo”
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo