Sve što jedemo i pijemo nakraju završi u govoru. Govorimo čak i kad ne znamo šta govorimo. Kad se ne sjećamo onog što je dovelo te riječi u naš svakodnevni govor. – Mali je bistar k'o boza. Opasna izjava, moglo bi se kazati, izjava koja jasno govori o bistrini tog malog. – Mali je bistar k'o Š-ova boza. Koliko se sjećam, to je mnogo teža uvreda. Malom nakon takve izjave nema spasa. Ni u porodici, ni u okolini
Događaji su poznati. Po dogovoru velikih sila, austrougarska vojska ušla je u Bosnu i Hercegovinu. Na nekoliko mjesta bili su žestoki okršaji. Ipak, vojsku su samo nakratko zaustavljali. Tako i na Banjalučkom polju. Nakon bitke, krenulo je preuzimanje i čišćenje grada
Danas je sve više ljudi koji se žure, a tako malo onih što napreduju odmjereno, po unutarnjoj logici posla koji rade. Toliko ih je malo da su, zapravo, nevidljivi. Jedino što se vidi jeste ono što su uradili, ali imena ćemo im teško pronaći u poslovnim fasciklama firme SICHER
– Hoće li ti ondje nešto zagorjeti? Podigla je ruku na čelo, a onda se okrenula i izišla. Dugo je poslije toga nije bilo. Film se već bližio kraju kad se ponovo pojavila. – Ima li šta novo? – Nekoliko mrtvih, a detekcija je izgleda u ćorsokaku. – Riješit će ona to. – Znaš, iako su to sve stare priče, novi scenaristi im daju neko drugačije lice. Kao da ih obnavljaju. – Uvijek to čine. – I mi. Samo što se naše kriminalističke priče događaju isključivo u stvarnosti. – Događa se i kod njih, kod sviju se događa, ali kad se ispriča filmska priča, to je ipak nešto drugo. Gledala je nekoliko trenutaka u ekran i onda opet izišla. Nije imala vremena za svoju omiljenu filmsku seriju
Mislio sam pritom na Homera. Euripida. Sjetio sam se i Heinricha Heinea. Njegove sjajne knjige Firentinske noći, u kojoj je tekst o Paganiniju, kojeg nikad nisam zaboravio. Kao ni Ingresov crtež.
Pokušavam objasniti sebi zašto u kolokvijalnom govoru ne postoji rečenica: JEST, AL’ NA SATURNU, ili bar: JEST, AL’ NA MJESECU, i odmah sebi odgovaram da su za iskren govor, onaj narodni, važnije oči negoli preuzete priče ili da je, kao što se to često događa, i u jeziku najdalje ono što je zapravo bliže
– Kako se tu zadesio Kulin ban? – Ne znam, ali, razmisli malo, zar nije logično?! – Sve je u vezi s Bosnom logično, iako se svi trude pronaći nelogična objašnjenja. – Tako se inkarnirao Kulin kao igra. Kao ideja i kao alibi. – To je uvijek problem s istinom. Najlakše ju je sakriti drugom istinom. Lažnom istinom. – Ništa tome ne bih dodala
Nekad davno, na jednoj od tzv. omladinskih radnih akcija, pravili smo predstavu. Svašta je bilo u njoj: pjesme, skečeva, pantomime... I zvala se, ta predstava u kojom smo se nastojali predstaviti, kako bi drukčije – Bosanski lonac
Zašto sam uopće bio u vojsci? Danas je to stvar samo za mene. Naravno, da nisam služio, bio bih opasan dezerter. Zemlje u kojoj sam služio više nema. I sjećanje je samo moje
Svako se snađe u životu osim dobrog čovjeka. On nikako da shvati. I nema ništa osim svoje dobre duše, naravno. I, što je zapravo najgore u svemu, on se i ne buni. Smatra da je to tako i da tako valjda mora biti. Očekuje možda da će ljudi oko njega shvatiti da sve to nije baš najpravednije, ali ljudi k'o ljudi – svako se bavi svojim poslovima. Njima je ustvari strašno teško, neki ih šejtan tjera na to, zaključuje dobri čovjek i nastavlja deverati svoj vijek
