Zašto sam uopće bio u vojsci? Danas je to stvar samo za mene. Naravno, da nisam služio, bio bih opasan dezerter. Zemlje u kojoj sam služio više nema. I sjećanje je samo moje
. Kao Puškinova <em>Kapetanova kći</em>. Sjećam je se kroz maglu. Dolazila je često svom ocu u posjetu. Uvijek napadno odjevena. Kao neka današnja starleta. Vojska je to gromoglasno pozdravljala. Osim starog zastavnika Murtaša (to je moj naziv, naravno), koji je izgledao zaista nesretno u tim trenucima. Dopadala joj se ta provokativnost koju su joj podarile okolnosti iako je naizgled bila sasvim jednostavna i lijepa djevojka.</p>
<p>Neke priče pamtimo iz dnevnih ili sedmodnevnih novina. Zaista, mnogo godina kasnije, ne možemo se sjetiti ko ih je napisao. Dogodi se da pročitamo priču o kojoj najedanput svi govore, a mi znamo da smo je nekad već pročitali i da je tamo bio potpisan neki drugi pisac.</p>
<p>Kako sad pronaći tu priču? Sjećam se pomalo zaboravljenog romana koji je pisao jedan od majstora kratke priče O. Henry. <em>O kupusu i kraljevima</em>. Od njegovog naslova do pretakanja priče u priču činilo se da je istinska magija imaginacije i spisateljske vještine.</p>
<p>O banana-državama koje se u ovoj knjizi spominju neki drugi put. Jednu njegovu priču pročitao sam davno u vojsci i još je ne mogu zaboraviti. Kao što ne mogu zaboraviti ni knjigu Euripidovih tragedija i trilogiju o kukcima Mauricea Maeterlicka.</p>
<p>U trenutku dok ovo bilježim sve zaista djeluje kao uspomena iz nekog bivšeg života. Kraj u kojem sam služio vojni rok dičio se i danas se diči uspomenom na Nikolaja Nikolajeviča Rajevskog (za kojeg se vjeruje da je prototip Vronskog iz Tolstojeve <em>Ane Karenjine</em>), koji je ovdje poginuo u vrijeme kad je Tolstoj završavao svoj roman i za čiju je uspomenu podignuta crkva. Jedan od njenih narodnih naziva jeste Ruska crkva.</p>
<p>Nekoliko puta umalo nisam doživio njegovu sudbinu. Razlozi koje pronalazim danas (kao što sam znao i onda) u svemu su samo ne u mojoj nespretnosti. Gazio sam po mnogim planinama u tom kraju, osobito sam zapamtio Rtanj, Tresibabu i Bukovik. Mnogo uspomena vezano je uz njih.</p>
<p>Zašto sam uopće bio u vojsci? Danas je to stvar samo za mene. Naravno, da nisam služio, bio bih opasan dezerter. Zemlje u kojoj sam služio više nema. I sjećanje je samo moje.</p>
<p> </p>
<p>Vojska kao vojska. Nije se mnogo promijenilo stoljećima. I njen neprevaziđeni politički odgoj.</p>
<p>– U toj Americi neprestano kindapuju ljude.</p>
<p>Svi smo se probudili u neobuzdanom smijehu.</p>
<p>Kapetan je nedodirljiv u svom predavačkom miru.</p>
<p>– Samo se vi smijte, ali oni kindapuju, kindapuju…</p>
<p> </p>
<p>Mlada žena došla je u posjetu svom mladom mužu. Međutim, zbog nekih obaveza, nisu ga taj dan pustili. Ko zna zašto, možda joj se dopao osmijeh ili otvorio neki svijet o kojem dotad nije ništa znala, ali pronašla je odmah drugog mladića među onima koje su pustili. Naravno, muž i ona potom su se svadili i rastali. On je odslužio vojni rok i otišao. Ona je ostala. Čekala je nove mladiće i dolazila im u posjetu. Vječna posjetiteljica svakom svom budućem mužu. Viđao sam je ponekad na kapiji. I tako saznao čitavu priču. Nikad tako nešto nisam čuo.</p>
<p>Sjetio sam se ovih prizora u razgovoru u kojem se čula rečenica: <em>ko o čemu, kurve o poštenju, vojska o skraćenju</em>. Zaista, to je bila uobičajena rečenica. Zašto se vojska toliko voli porediti s noćnim damama (ili ljepoticama dana, ovisno kako na to gledate)?</p>
<p>Zaista, zašto? Zar samo zbog uzrečice: ko o čemu, kurve o poštenju, vojska o skraćenju? Kurvimetar, naravno, nije sprava za mjerenje poštenja, nego dužine krivina na topografskim kartama. Krivinomjer pogotovo ne može izmjeriti kad će vojnik odslužiti i otići svojoj kući.</p>
<p>Mnogi predmeti koje smo učili bili su mi smiješni, zapravo njihovi skraćeni nazivi, npr. ONAN (obuka na artiljerijskom naoružanju) ili PEGAZA (pravilo gađanja zemaljske artiljerije)… I drugi nazivi imali su svoj mračni zvuk. HAD, na primjer (haubički divizion). O PS-u da se ne govori (to je izreka koja se može čuti i danas). Ipak, među svim tim skraćenicama najvažnija su, gotovo kultna, bila tri slova: SMB. SMB odjeća, SMB vozilo, SMB šator… Čitav je svijet bio SMB.</p>
<p>Kad je odlazio naš baterijski (to je onaj vojnik koji u artiljeriji sve zna, kao ćata u pješadiji, sve zapisuje i izdaje), dobar čovjek inače, Stevo iz mjesta Ravne na Koroškem, skupili smo se na stanici da ga ispratimo. Pričali smo uobičajene u tim prilikama dosjetke i šale, kad je Stevo najednom ozbiljno kazao:</p>
<p>– Hoćete li mi nešto reći, ali nemojte se smijati…</p>
<p>– Kaži?</p>
<p>– Šta mu je ono SMB?!</p>
<p>Muk. Stvarno smo bili iznenađeni. Onda je neko kazao, možda ja, usporeno, razgovijetno:</p>
<p>– Sivomaslinasta boja.</p>
<p>– Ozbiljno?</p>
<p>– Ozbiljno.</p>
<p>Tad je došao njegov autobus i ukrcao se. Kroz prozor se vidjelo razočarano lice. Kome je služio veliki dio svog života? I napustio nas je dok smo gledali za njim iz svog SMB svijeta.</p>
<p> </p>
<p>KZM nikad nisam završio, iako vjerujem da je ideja te priče bila vrijedna truda.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Uvođenje eura kao ekonomsko čudo u Hrvata
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo