Zašto sam uopće bio u vojsci? Danas je to stvar samo za mene. Naravno, da nisam služio, bio bih opasan dezerter. Zemlje u kojoj sam služio više nema. I sjećanje je samo moje

 

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Nekad sam želio napisati priču čiji bi naslov bio KZM (Kćerka zastavnika Murtaša). Kao Puškinova Kapetanova kći. Sjećam je se kroz maglu. Dolazila je često svom ocu u posjetu. Uvijek napadno odjevena. Kao neka današnja starleta. Vojska je to gromoglasno pozdravljala. Osim starog zastavnika Murtaša (to je moj naziv, naravno), koji je izgledao zaista nesretno u tim trenucima. Dopadala joj se ta provokativnost koju su joj podarile okolnosti iako je naizgled bila sasvim jednostavna i lijepa djevojka.

Neke priče pamtimo iz dnevnih ili sedmodnevnih novina. Zaista, mnogo godina kasnije, ne možemo se sjetiti ko ih je napisao. Dogodi se da pročitamo priču o kojoj najedanput svi govore, a mi znamo da smo je nekad već pročitali i da je tamo bio potpisan neki drugi pisac.

Kako sad pronaći tu priču? Sjećam se pomalo zaboravljenog romana koji je pisao jedan od majstora kratke priče O. Henry. O kupusu i kraljevima. Od njegovog naslova do pretakanja priče u priču činilo se da je istinska magija imaginacije i spisateljske vještine.

O banana-državama koje se u ovoj knjizi spominju neki drugi put. Jednu njegovu priču pročitao sam davno u vojsci i još je ne mogu zaboraviti. Kao što ne mogu zaboraviti ni knjigu Euripidovih tragedija i trilogiju o kukcima Mauricea Maeterlicka.

U trenutku dok ovo bilježim sve zaista djeluje kao uspomena iz nekog bivšeg života. Kraj u kojem sam služio vojni rok dičio se i danas se diči uspomenom na Nikolaja Nikolajeviča Rajevskog (za kojeg se vjeruje da je prototip Vronskog iz Tolstojeve Ane Karenjine), koji je ovdje poginuo u vrijeme kad je Tolstoj završavao svoj roman i za čiju je uspomenu podignuta crkva. Jedan od njenih narodnih naziva jeste Ruska crkva.

Nekoliko puta umalo nisam doživio njegovu sudbinu. Razlozi koje pronalazim danas (kao što sam znao i onda) u svemu su samo ne u mojoj nespretnosti. Gazio sam po mnogim planinama u tom kraju, osobito sam zapamtio Rtanj, Tresibabu i Bukovik. Mnogo uspomena vezano je uz njih.

Zašto sam uopće bio u vojsci? Danas je to stvar samo za mene. Naravno, da nisam služio, bio bih opasan dezerter. Zemlje u kojoj sam služio više nema. I sjećanje je samo moje.

 

Vojska kao vojska. Nije se mnogo promijenilo stoljećima. I njen neprevaziđeni politički odgoj.

– U toj Americi neprestano kindapuju ljude.

Svi smo se probudili u neobuzdanom smijehu.

Kapetan je nedodirljiv u svom predavačkom miru.

– Samo se vi smijte, ali oni kindapuju, kindapuju…

 

Mlada žena došla je u posjetu svom mladom mužu. Međutim, zbog nekih obaveza, nisu ga taj dan pustili. Ko zna zašto, možda joj se dopao osmijeh ili otvorio neki svijet o kojem dotad nije ništa znala, ali pronašla je odmah drugog mladića među onima koje su pustili. Naravno, muž i ona potom su se svadili i rastali. On je odslužio vojni rok i otišao. Ona je ostala. Čekala je nove mladiće i dolazila im u posjetu. Vječna posjetiteljica svakom svom budućem mužu. Viđao sam je ponekad na kapiji. I tako saznao čitavu priču. Nikad tako nešto nisam čuo.

Sjetio sam se ovih prizora u razgovoru u kojem se čula rečenica: ko o čemu, kurve o poštenju, vojska o skraćenju. Zaista, to je bila uobičajena rečenica. Zašto se vojska toliko voli porediti s noćnim damama (ili ljepoticama dana, ovisno kako na to gledate)?

Zaista, zašto? Zar samo zbog uzrečice: ko o čemu, kurve o poštenju, vojska o skraćenju? Kurvimetar, naravno, nije sprava za mjerenje poštenja, nego dužine krivina na topografskim kartama. Krivinomjer pogotovo ne može izmjeriti kad će vojnik odslužiti i otići svojoj kući.

Mnogi predmeti koje smo učili bili su mi smiješni, zapravo njihovi skraćeni nazivi, npr. ONAN (obuka na artiljerijskom naoružanju) ili PEGAZA (pravilo gađanja zemaljske artiljerije)… I drugi nazivi imali su svoj mračni zvuk. HAD, na primjer (haubički divizion). O PS-u da se ne govori (to je izreka koja se može čuti i danas). Ipak, među svim tim skraćenicama najvažnija su, gotovo kultna, bila tri slova: SMB. SMB odjeća, SMB vozilo, SMB šator… Čitav je svijet bio SMB.

Kad je odlazio naš baterijski (to je onaj vojnik koji u artiljeriji sve zna, kao ćata u pješadiji, sve zapisuje i izdaje), dobar čovjek inače, Stevo iz mjesta Ravne na Koroškem, skupili smo se na stanici da ga ispratimo. Pričali smo uobičajene u tim prilikama dosjetke i šale, kad je Stevo najednom ozbiljno kazao:

– Hoćete li mi nešto reći, ali nemojte se smijati…

– Kaži?

– Šta mu je ono SMB?!

Muk. Stvarno smo bili iznenađeni. Onda je neko kazao, možda ja, usporeno, razgovijetno:

– Sivomaslinasta boja.

– Ozbiljno?

– Ozbiljno.

Tad je došao njegov autobus i ukrcao se. Kroz prozor se vidjelo razočarano lice. Kome je služio veliki dio svog života? I napustio nas je dok smo gledali za njim iz svog SMB svijeta.

 

KZM nikad nisam završio, iako vjerujem da je ideja te priče bila vrijedna truda.