Derviš je izgledao drukčije od bilo koga u njegovoj tamnoputoj i bučnoj porodici. Bio je plav. I ličio je na Herkulesa iz filmova koji su u to vrijeme dolazili u naš grad. Jedina razlika između njega i glumca koji je igrao Herkulesa bila je u tome što je Dervišovo maljavo tijelo bilo prekriveno tetoviranim ženama, zmijama i sličnim stvarima. Kad se umivao i prao na česmi u dvorištu, te su žene poskakivale kao da se bude iz sna. O zmijama da i ne govorim
Nažalost, sve je manje prirode koju čovjek nije učinio neprirodnom. Sve je veći čovjekov prostor, a sve manji onaj flore i faune. Što civilizacija više ulazi u nesputanu prirodu, više se od nje udaljuje. Prašume se pretvaraju u botaničke bašče i zoološke vrtove. I kako da u takvom svijetu neko vjeruje lovcima, rijetkima od rijetkih koji pokušavaju živjeti u prirodi i s prirodom
Nekad je možda bio čudo u areni. Pokazivao na svoj način ono što su ga naučili u neosporno uglednoj školi. Ni tad nije bio sretan. Ali, primjećivali su ga, pljeskali mu i, u trenutku, kratkom trenutku, onom koji ostaje u sjećanju, osjećali ljubav za nj. I on je to osjećao. Tad je, dok je slikao nekog njegovog pretka, i Velasquez mislio na nj. Vidio sam njegov pogled na slici. Neiskazivi pogled konja. Šta bi se moglo više reći o tome? Imao je svoje ime, svoj rodoslov i svoju snagu kojom su se, kao i sad, koristili neki drugi. Ne on
Otpočetka me je slušao pažljivo. I izgledao je iznenađen. Posve iznenađen. Nisam znao šta bih o tom mislio. A onda mi je on počeo govoriti, strasno, i razumio sam svaku njegovu riječ, svaku pomisao i primisao. Fascinantno. Naravno, prije nego što je posve uronio u duhovnost, bio je slikar. I kipar. I ko zna šta još?! Njegova priča, međutim, otvorila je neka vrata izvan mogućeg. Obojica smo bili zatečeni. Što je više govorio, postajao sam sve više svjestan da je projekt o kojem mi je govorio neka vrsta javnog izvođenja Vudžuda sa svim nijansama koje u toj priči postoje
Ne prihvatate ništa novo za gotovo, zar ne? Isuviše su vas često varali. E, vidite, baš u tom grmu leži zec (slatki mali frazični), leži i drhturi od straha da ga ne dograbi zmija, ona ista zmija koja budalu capi i drugi put iz iste rupe
Kad je kafanska pjesma, što se trudila da bude nalik na sevdalinku, preplavila svijet i slušaoce, veliki su pjevači čuvali i sačuvali, a kasnije i prisvajali neke sevdalinke. Sjećam se, iz djetinjstva i mladosti (pamtim ih i čujem u svom uhu), glasova nepoznatih i poznatih pjevačica i pjevača
Ništa nije toliko neistinito kao jezik koji bježi od jezika. Taj se jezik sve više pretvara u pepeo, u pepeo nad našim glavama, taj jezik u kojem je sve buduće: buduća sreća, buduća bogatstva, buduća budućnost... Istiniti istraživači jezika, međutim, znaju da je u njemu živo i prošlo i sadašnje i buduće
Živa istina ne pripada jednom čovjeku, ona pripada svima, a najviše samoj sebi – baš zato što je živa. Ili je živa istina konačni dokaz da istina više nije dovoljna, odnosno da istina više nije istina
Onaj koji želi da sazna, koji ispituje, nasilan je zato što ne zna. Onaj koji je progutao jezik šuti zato što zna. U onom koji ispituje budi se zaboravljeni jezik, prvotne riječi dotiču njegovu misao. On se neće zadovoljiti nijednom od običnih formula jer spoznaje koliko su lažne, on vidi riječi ispod skrame svakodnevnog govora i nespokojan je što ne može pronaći onu pravu
– Profesor si. Možda bi mi ti znao objasniti. – Slušaj... kako ono tebe zovu? – Gelender, profesore. Zaista, Gelender mi je to ispričao. – Slušaj, Gelenderu, ne znam o čemu je riječ, a i ne zanima me. Neke druge stvari su mi na pameti. – Vidio sam da ste prelistali novine... – Svi ih listamo. Iako u njima nema ništa
