Silina kojom su se EUropski političari i njihova propagandna mašinerija obrušili protiv referenduma o promjeni Ustava Turske, do te mjere da jedna “fina i tolerantna” Holandija zgazi sve diplomatske konvencije protjerujući tursku ministarku, a evropska štampa naprasno “progovori” turski, bit će (možda) zaboravljena u Evropi, ali će ovdje u Turskoj ostati zapamćena kao beščašće bez presedana
Nedavno je objavljena vijest da turska vladajuća stranka AKP planira otvoriti svoja predstavništva u ukupno sedam zemalja, i to u Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Francuskoj, Rusiji, Makedoniji te u Bosni i Hercegovini. Ni u jednoj od tih zemalja ova vijest nije dočekana kao u Bosni i Hercegovini. Prema mišljenju dežurnih domaćih kritičara, otvaranje predstavništva AKP u našoj zemlji stvara opasnost za njen opstanak
Na nivou predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja u Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici kompletnu nastavu na bosanskom jeziku od prošle školske godine pohađa 15.536 učenika u 676 odjeljenja u 26 osnovnih, 9 srednjih škola i 3 predškolske ustanove. Do sada je štampano i u upotrebi je 229 udžbenika za nastavu na bosanskom. U sedam osnovnih škola u Prijepolju 126 učenika izučava predmet Bosanski jezik s elementima nacionalne kulture
Vlada hrvatskog premijera Andreja Plenkovića odlučila je preuzeti milionski dug Vrhbosanske nadbiskupije prema Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak za kredit koji HBOR nije smio odobriti, i to na nekretnini u Dubrovniku koju je država Nadbiskupiji prepisala. Ovakva odluka Vlade Hrvatske višestruko je problematična
Tokom posljednjih petnaest godina omogućile su promjene u Turskoj živu i otvorenu debatu o događajima iz 1915. godine. Nema gledišta koje nije zastupljeno i koje se ne može javno izraziti. Zapravo svojevrstan paradoks, iako logičan paradoks, rekao bih, jeste da se na ovu temu vjerovatno najslobodnije raspravlja upravo u Turskoj
Ta hrvatska frustracija impotencijom svoje politike u Bosni i Hercegovini, da se u miru ostvare vlastiti ratni ciljevi, za posljedicu ima dva uporedna degenerativna procesa u hrvatskoj političkoj kulturi, ali i u hrvatskoj javnosti. Prvi je svojevrsna srbizacija ili srbofilija hrvatske političke kulture, a drugi, nastao kao posljedica te frustracije, jeste odmicanje od zapadnih tekovina i vrijednosti
Šezdeset devet godina SAD štite Izrael u UN-u, istovremeno finansirajući milijardama dolara okupaciju i naseljenički kolonijalizam. Više od dvadeset godina SAD održavaju paradu mirovnog procesa uvjeravajući svijet da u njemu igraju ulogu “poštenog posrednika” (iako u to niko normalan ne vjeruje), prihvatajući cionističku mantru o “činjenicama na terenu” – silom otete palestinske teritorije – kao bitan faktor u procesu. Uostalom, odluka o Jerusalemu objašnjavana / pravdana je “činjenicama na terenu”
Ta pasivno-agresivna retorika, gdje se od Bošnjaka očekuju ne samo jednostrani ustupci nego bukvalna samokastracija vlastitog političkog suvereniteta, a zatim posljedična kuknjava o ugroženosti kada takve drskosti budu odbijene, pokazuje radikalizaciju HDZ-ove politike koja jednostavno ne može izaći iz ćorsokaka u koji je sama sebe utjerala pokušavajući ostvariti ratne ciljeve.
Meddžida Kreso je u mirovinu otišla ostavivši iza sebe sređeni sud, ali, umjesto iskazivanja poštovanja za njezin rad, doživjela je pokušaj teškog sramoćenja. Naredne godine Kreso će, umjesto da bezbrižno uživa u zasluženoj mirovini, ponovo posjećivati pravosudne institucije. Naime, podnijela je niz tužbi za klevetu protiv Dnevnog avaza.
Ova ucjena trebala bi za rezultat imati legitimizaciju stava da je veličanje presuđenog ratnog zločinca nekakvo neotuđivo ljudsko pravo i da je bilo kakvo negodovanje zbog takvog govora mržnje ustvari napad na nečiju slobodu govora.
