Osnivanje Tkaonice ćilima 1888. godine u Sarajevu predstavlja veliku prekretnicu u proizvodnji i ekspanziji bosanskohercegovačkog ćilimarstva upravo zbog industrijalizacije i tehnološkog napretka koji sa Austro-Ugarskom dolaze u Bosnu. Ovu Tkaonicu ćilima osnovali su Filip Hass i sinovi iz Beča
Osman Kozlić, muftija banjalučki, podsjetio je da je prije više od godinu dana bivši ambasador Turske u BiH na ovom lokalitetu pitao koga planiraju da obnovi ovu džamiju.
Ako je za vjerovati svjedočenju jednog od atentatora na austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda 1914. godine u Sarajevu, Bošnjaci su početkom 20. stoljeća, nakon što je bosanski jezik 1907. godine ukinut i preimenovan u srpskohrvatski jezik, pokazivali nevjerojatnu količinu rastezljivosti i snishodljivosti u poimanju naziva za svoj jezik. Cvjetko Popović je, pored Gavrila Principa, bio među atentatorima iz terorističke organizacije Mlada Bosna. Cvjetko Popović i Vaso Čubrilović dočekali su živi kraj Prvog svjetskog rata. Cvjetko Popović je napisao knjigu „Sarajevski Vidovdan 1914“, koju je 1969. godine izdala "Prosveta", a i danas se koristi kao jedno od omiljenih knjiga iz lektire srpskih nacionalista i šovinista. Drugo izdanje je također izašlo u nakladi Prosvete 2014. godine. Dok pamtimo i opominjemo i ne zaboravljamo, pročitajte Popovićev ulomak o jezičkom stanju među Bošnjacima:
“Ne smijemo dozvoliti da ostane neispričana priča o ubistvu jednog umjetnika, prosvjetnog radnika. Ovo je priča o ubistvu cijele njegove porodice. Nastavnik Rašid važio je za čovjeka koji nikad ni mrava ne bi zgazio i to će vam svi koji su ga poznavali potvrditi. Rašid i njegov maloljetni sin Mersad posljednji su put živi viđeni u logoru Sušica. Rašidova je dženaza bila 2011. godine, a pored njegovog mezara na Šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici, u subotu 22. aprila, tokom zajedničke dženaze, bit će ukopan i njegov sin Mersad”
Borbom povratnika, roditelja djece iz Kozarca, iniciran je i potpisan još uvijek važeći Privremeni sporazum o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika. U njihovoj se školi, od prvog dana povratka pa do danas, uprkos svim pritiscima i naredbama, govori i uči bosanski jezik. Možda se formula uspjeha ovih ljudi upravo krije u činjenici da oni nikada sebi nisu ni postavljali to besmisleno povratničko pitanje: Zašto tražiti da budeš prihvaćen u sredini koja je ustvari tvoja
“Kada nakon dugo godina dođete u rodno mjesto i zateknete ga u tako zapuštenom stanju, to vas zaboli. Ali, ipak, mi Kameničani smo ti koji moramo dovesti stvari u red na ovom prostoru. Prvo moramo stvoriti uvjete za normalnu egzistenciju, a onda se potruditi da sačuvamo od zaborava patnju i stradanja ovdašnjeg stanovništva. To je potrebno i onima čiji su očevi počinili kriminal ovdje, kao i onima čije su porodice stradale”
Čak su i sjećanja stigla dobiti bore. Ali nisu izblijedjela. Najčešće toga nisam svjestan, ali kad ih pokušam staviti na papir, osjetim da je svaki djelić mene osuđen da nosi teret vremena u kojem nam se nije dalo da budemo pobjednici. Možda u prošlost bježimo jer, obitavajući u njoj, stječemo dojam da ju možemo promijeniti: – uvjereni da nam budućnost kroje drugi, da na sadašnjost nismo kadri utjecati, skrivamo se duboko u sjećanja, pletemo ih i rasplićemo kako nam volja, ne košta nas ništa
Ugođaj nedavno restaurirane Saburine kuće iz 18. vijeka govori nam o mjestu gdje su se nalazile viđenije Sarajlije, gdje su se sklapali poslovi, gdje se pričalo o vjeri i politici. Mjesto je to gdje su birane teme koje napajaju dušu ili pune džepove pa je svako mogao biti na svom terenu
Na članak saradnika Stava Sudbina Musića Da, u Prijedoru je počinjen genocid, koji smo objavili u broju 106, reagirali su iz uprave kompanije “ArcelorMittal”. Stav nakon odgovora žrtava prijedorskih logora smrti, Sudbina Musića i Satka Mujagića, objavljuje i nastavak reagiranja na tvrdnje gospođe Ewe Gebale iz “ArcelorMittala” o činjeničnim greškama
Kada izdvojeno posmatramo reakcije koje se direktno odnose na Josipa Broza Tita, vidimo iz konkretnih primjera kako Tito ima apsolutnu podršku. Njegove akcije i potezi nailaze na odobravanje, a prvobitno “iznenađenje pretvorilo se u opštu podršku”, kako je to zabilježeno na Sokocu. Naime, na sastancima koji su održani, uz prisustvo velikog broja građana, Tito je dobio ogromnu podršku. O temi aparata za prisluškivanje i radu Uprave državne bezbjednosti naglašeno je da je to “veliki bezobrazluk prema drugu Titu”
