Loskunski most mjesto je na kojem je u agresorskoj zasjedi s 14. na 15. juni 1992. godine ubijeno 17 pripadnika TO i rezervnog sastava MUP-a RBiH. Ovo mjesto dugi niz godina posjećuju samo porodice poginulih i preživjeli svjedok Ahmet Dervišević. Povodom godišnjice ponovljenog genocida nad Bošnjacima Kulen-Vakufa i okoline, Stav objavljuje sjećanje Ahmeta Derviševića
Govoreći o napadaču koji ju je gađao kamenom, naša sagovornica je kazala: “Ne mogu govoriti o imenu, rekli su mi da to ne govorim dok je istraga u toku. Uglavnom, po nacionalnosti je Srbin. Iz Srebrenice. Kod Žutog Mosta mu je kuća. Bio je u vojsci 1995. godine u Srebrenici, sigurno tu tada nije radio dobra djela”
Umjesto da rade na zadržavanju mladih u Bosni i Hercegovini, da ulažu u njihovu što bolju budućnost u našoj zemlji, da im ponude nadu i vjeru u to da će u njoj moći živjeti od svog rada, oni im pokazuju što lakši put za napuštanje svoje domovine. Drugim riječima, žele od naše omladine napraviti radnu snagu za države u kojima se službeno govori njemački jezik
“Krajišnici su kroz historiju morali ratovati, i to je glavni razlog zašto se ovdje nisu razvili tarikati i tekije, ali to nikako ne znači da nije bilo sufija na ovim prostorima. Imamo našeg Džemaludina-efendiju Čauševića, poznatog reisa i sufiju koji je bio jedan od poznatijih tumača Mesnevije. Kada Allah, dž.š., želi da se promjena desi, ona će se i dogoditi. Tako i kada su u pitanju tarikati i tekije ovdje na ovim prostorima. Sve ima svoje vrijeme i ne može, što kažu, svanuti prije zore”
Ostaje i jedna crna mrlja u cijeloj priči, oličena kroz komentare primitivaca i divljaka koji su po društvenim mrežama davali svoje kvalifikacije i ocjene ovog slučaja. Svako priča o sebi i svako kazuje onako kako je odgojen i naučen. Neka im Bog sudi
Neumorno se pokušavajući priključiti koracima hrabrosti, ponosa i sjećanja onih koji su preživjeli “put smrti” 1995. godine od Srebrenice do Tuzle, stalno sam zaostajao i uporno bježao od spoznaje da moji nikada neće biti tako hrabri, ponosni i sjetni, noge tako snažne, a pluća ispunjena slobodom kao u preživjelih Srebreničana. Nikada me neće hod kroz ove šume podsjetiti da sam živ, da i dalje hodam, da i dalje dišem. I zbog toga, neka mi Bog oprosti na svemu što ću napisati o Srebrenici. I neka mi oprosti na onome što neću
Za porodice žrtava spremno je sve već dvadeset dvije godine, za njih je ovaj trenutak predstavljao samo ostvarenje davno zaželjenih želja. Majke, supruge, sestre, kćerke, odavno su već čekale ispred praznih grobova i učile riječi iz Kur’ana kraj mjesta gdje će biti položeni kosti njihovih najmilijih. Za njih ništa drugo nije postojalo, ni zvanice, ni govori, ni televizije, samo nekoliko metara zemlje pored koje će nastaviti plakati do kraja svojih života
Agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid iz jula 1995. godine opustošili su srebreničku mjesnu zajednicu Sućeska. Ubijeno je oko hiljadu njenih stanovnika, četvrtina od ukupnog predratnog broja stanovnika
Moderni konzumerizam koji oblikuje naše misli, ponašanje i ukus, u vezi s praktično svim, pretvara osrednjost u samozadovoljnu vrijednost
Petnaesti juli dan je kada će se, povodom neuspješnog pokušaja državnog udara u Turskoj, u Sarajevu održati brojne aktivnosti kako bi se obilježio ovaj vrlo značajan događaj koji je obilježio historiju moderne Turske
