fbpx

Društvo

. Katarze neće niti može biti dok u hrvatskoj javnosti potpuno ne zamre ideja iz koje se izrodilo zlo kojem je presuđeno u Hagu, ta demonska ideja podjele Bosne i Hercegovine i ekskluzivnog hrvatskog nacionalnog prostora u kojem će Hrvati imati veća prava od drugih. Dok se ova ideja ne delegitimizira i potpuno ne kriminalizira u hrvatskoj političkoj kulturi, katarza će ostati samo lijep san

Žrtve udruženog zločinačkog poduhvata, na čijem je čelu, između ostalih, stajao i zločinac Praljak, ni jednom riječju nisu spomenute na misama zadušnicama za njegovu dušu. Gledano isključivo iz pozicije katoličanstva, nije li Praljku potrebna zadušnica i zbog zlodjela za koja je odgovoran? Katolička crkva mogla bi reći da ne priznaje zemaljski sud već onaj nebeski, no, zna li svećenik u Zagrebu kako sudi Bog i ima li uvid u tajnu Božijeg oprosta i ljudskog pokajanja? Misli li možda Crkva u Hrvata da je Isus bio Hrvat? Misli li Crkva u Hrvata da su Bošnjaci koji su ubijani i mučeni za vrijeme Praljkovog zapovijedanja HVO-om manje ljudi, da ne zaslužuju milosrđe, da njihova patnja i žrtva nije dostojna bilo čijeg pokajanja

Ljevičarska štampa u Sarajevu zaista održava stari plamen, tj. i dalje nosi štafetu nekadašnjih vremena kada su se mnoga viđena pera njihovih listova, sve od reda uzorni drugovi koji su se gnušali nacionalista – posebno onih “muslimanskih” – nekako preko noći našla na obroncima brda iznad opsjednutog glavnog grada.

Izetbegović je ponavljao svojim saradnicima i radikalnijim tražiteljima promjena – riječ je o procesu, procesu koji će trajati godinama, možda i desetljećima u nekim aspektima. Korak po korak u provedbi svih aneksa Daytonskog sporazuma dovest će do prihvatljivog rješenja koje neće ugrožavati položaj i pravo ni jednog konstitutivnog naroda, ali niti građanina pojedinca. Ne može se strašnim nasiljem pokidano društveno tkivo obnoviti brzo

Kada je riječ o smrtima povezanim s posljednjim ratom u bivšoj Jugoslaviji i o nepravedno osuđenim ljudima, na sebi svojstven način najupečatljivijom se čini smrt Muje Šahmana. Za njegovo ubistvo još niko nije ni optužen. Mujo je sa svojom porodicom živio u Švicarskoj. Početkom aprila 1993. godine, u Bosnu je dovezao humanitarnu pomoć. Negdje kod Jajca, pripadnici HVO-a zarobili su ga i zatočili u logor

Osman Sulić bio je jedan od glavnih inicijatora osnivanja udruženja koje će okupiti krajiške borce koji su tokom rata napustili dijasporu i upustili se u neizvjestan dolazak u domovinu. Udruženje je nazvano “Patriote dolaze 92-95”. Prema podacima do kojih je došlo ovo udruženje, u Krajinu je u tom periodu došlo oko 1.309 ljudi, a nezvanično – u Bosnu je došlo njih 1.600

Sudbina se poigrala s našim herojem Šokom. Dvije-tri godine prije agresije na našu zemlju, u Sarajevo je došao iz Kumanova, odmah nakon smrti majke. Čim je počeo rat, priključio se Drugoj motorizovanoj brigadi. Svi ga se sjećaju kao malehnog, plavokosog i povučenog borca koji nije mnogo govorio, ali se vidjelo da je okretan i veoma snažan za svoju konstituciju. Ono što bi neko okom, Šok bi skokom, kako bi se to reklo u narodu. Šta sve može, vidjelo se u prvim diverzantskim akcijama. Zato su ga i prozvali Šok. Prošao je kroz teška životna iskušenja, a onda se našao na ulici, bez posla, ostala mu je samo pomoć dobrih ljudi

U Kozarcu je početkom 20. stoljeća formiran FK “Zmaj”, koji će kasnije postati “Bratstvo”. Igrali su regionalnu ligu sve do maja 1992. godine. Tada je razoren Kozarac, a u zločinu je zauvijek nestalo i 38 bivših i tadašnjih igrača i članova uprave kluba. Klub su povratnici oživjeli 2001. godine, a povratnike-fudbalere u Kozarac posjetio je reporter Stava