fbpx

111 godina od osnivanja prve bošnjačke stranke (2): Bošnjake ujedinila autonomija Bosne

U jednoj od tačaka svog programa Ujedinjena muslimanska organizacija ističe da čvrsto stoji iza ideje o autonomiji. Hrvati, koji su se zalagali za ujedinjenje dviju najvećih bošnjačkih političkih stranaka, bili su razočarani ishodom jer program o autonomiji Bosne i Hercegovine, koji je i ranije bio predmet rasprava, nije prevaziđen

Nakon osnivanja Muslimanske narodne organizacije 1906. godine, a kasnije i Muslimanske napredne stranke, činilo se da će Bošnjaci odlučnije krenuti u rješavanje svog statusa u tadašnjoj državi. No, politički aktivni Bošnjaci zastupali su neusaglašene stavove o položaju Bosne i Hercegovine, a međusobna neslaganja i suparništvo odražavali su se na cjelokupan život Bošnjaka. Bilo je bošnjačkih političara koji su se zalagali za saradnju sa Srbima, kao i onih koji su zastupali tezu da Bošnjaci trebaju krenuti putem zajedništva s Hrvatima. Podsjećanja radi, Bošnjaci su u početnoj borbi za autonomiju imali saradnju sa srpskim političarima. Međutim, uslijed različitih političkih ciljeva, do trajne i ozbiljnije saradnje nije došlo.

KOME PRIPADA BOSNA

Razne izjave katoličkih vjerskih poglavara udaljavale su Bošnjake od opredjeljenja za saradnju s Hrvatima, iako su odnosi s hrvatskim političarima općenito bili bolji. Što se tiče međusobne saradnje srpskog i hrvatskog bloka, bilo je primjetno da imaju slične ciljeve, posebno kada se raspravljalo o očuvanju jezika. Jedni su jezik nazivali srpski, a drugi hrvatski. Oni su na sve načine željeli odstraniti utjecaj njemačkog jezika.Također, obje strane trudile su se, kao i ranije, dokazati svoje pravo na posjedovanje Bosne i Hercegovine. Posebno su se o ovom pitanju isticali hrvatski političari, pozivajući se na program iz 1894. godine, u kojem se tražilo ujedinjene “hrvatskih zemalja”. Bošnjačke političare alarmirala je izjava biskupa Ivana Šarića, koji je u ime Hrvatske katoličke udruge izjavio da je on za autonomiju Bosne i Hercegovine, ali u hrvatskoj državi u okviru Habsburške monarhije. Derviš-beg Miralem u ime Kluba muslimanskih poslanika odgovorio je da Bošnjaci neće skrštenih ruku podnositi ovakve napade, kojih je bilo i prije. Reagirajući na Šarićevu izjavu, Miralem je poručio da Bošnjacima niko ne treba držati lekcije ko su, šta su i kojoj narodnosti pripadaju. Derviš-beg Miralem objavio je i poruku Muslimanskog kluba koja je glasila: “Bosna Bosancima.”

I Srpski klub bio je razočaran istupom biskupa Šarića, a njihov predstavnik Pero Stokanović oštro je protestirao protiv ovakve hrvatske politike. Ipak, nakon neuspjelih pregovora Srpskog i Muslimanskog poslaničkog kluba o agrarnim pitanjima, Srbi su razmatrali mogućnost približavanja hrvatskoj politici, naravno, na štetu Bošnjaka. Na približavanje hrvatskih i srpskih političara u Saboru utjecao je i “štrajk” u Bosanskoj Krajini i Posavini tokom ljeta 1910. godine. Ovaj štrajk nije bio pozitivan za one srpske i hrvatske političare koji su željeli izbjeći konflikt s Bošnjacima, ali i s Vladom. Hrvatski i srpski političari koji nisu željeli dalje produbljivanje konflikta u Saboru imali su više uspjeha, ali su doživjeli poraz kada je riječ o međusobnoj saradnji jer se nisu mogli usaglasiti o neriješenom državno-pravnom položaju Bosne i Hercegovine. Nakon što su propali pregovori između hrvatske i srpske strane, Srpski klub ponovo se okrenuo pokušaju ostvarivanja saradnje s Muslimanskim klubom na rješavanju agrarnog pitanja. Cilj Srpskog kluba bio je svakako da se osujeti stvaranje bošnjačko-hrvatske koalicije. Osnivanje koalicije Bošnjaka i Hrvata dovelo je do novih političkih podjela među bošnjačkim političarima. Zbog stvaranja ove koalicije, Derviš-beg Miralem podnio je ostavku na mjesto predsjednika Kluba muslimanskih poslanika. Iz Muslimanske narodne organizacije, poslije potpisivanja “pakta” s Hrvatima, istupili su i Vasvibeg Biščević i Salihaga Kučukalić.

Miralem je tvrdio da su Mađari pomagali autonomni pokret Bošnjaka, te je ovo istakao kao glavni razlog za svoje istupanje iz stranke. Bošnjaci su tokom svoje borbe u prvi plan stavljali autonomiju Bosne i Hercegovine, a potpisivanje pakta značilo je odstupanje od te ideje i priklanjanje ideji pripajanja Bosne i Hercegovine Hrvatskoj. Protiv pripajanja Hrvatskoj protestirali su članovi Muslimanske narodne organizacije koji su bili protiv sklapanja ovakvog pakta. Hrvati su pridobijanje Bošnjaka u zajednički blok okarakterizirali kao sredstvo koje će im donijeti dominantnu ulogu u Saboru. Koliko je Hrvatima bilo važno da u Saboru za saveznike imaju bošnjačke političare, govori i izjava predsjednika Hrvatske narodne zajednice dr. Joze Sunarića: “Skršili smo Srbe.”

UTAKMICA IZMEĐU SRBA I HRVATA

Shvatajući Bošnjake kao ključni faktor u svom političkom uspjehu, Hrvati su se zalagali za pripajanje dviju najjačih bošnjačkih političkih opcija: Muslimanske narodne organizacije i Muslimanske samostalne stranke. Iza ovog se krila pretpostavka hrvatskih političara da će se ujedinjenjem ovih dviju opcija smanjiti utjecaj onih Bošnjaka koji su bili protiv ovog pakta, kao i da će unutar jedinstvene bošnjačke političke opcije zavladati prohrvatska većina.

Zvanični pregovori o ujedinjenju Muslimanske narodne organizacije i Muslimanske samostalne stranke vođeni su od marta 1911. godine, a završeni krajem augusta 1911. godine stvaranjem Ujedinjene muslimanske organizacije. Ovo ujedinjenje nije bilo općeprihvaćeno. Dr. Halid Hrasnica, kao predsjednik Muslimanske samostalne stranke, bio je protiv ujedinjenja ovih dviju političkih opcija. On je bio kategoričan da nikome ne treba nametati hrvatske ideje, a bio je i zagovornik ideje da Bošnjaci (tada Muslimani) trebaju biti zaseban politički faktor.

U jednoj od tačaka svog programa Ujedinjena muslimanska organizacija ističe da čvrsto svoji iza ideje o autonomiji i da je za njih autonomija Bosne i Hercegovine jedino prihvatljiva. Hrvati, koji su se zalagali za ujedinjenje dviju najvećih bošnjačkih političkih stranaka, bili su razočarani ishodom jer program o autonomiji Bosne i Hercegovine, koji je i ranije bio predmet rasprava, nije prevaziđen. Da stvar bude još gora po hrvatsku politiku, ovaj program Ujedinjene muslimanske organizacije potpisali su i političari koji su odobravali saradnju s Hrvatima. U novopokrenutom stranačkom listu Zeman mnogo je jasnije saopćeno stajalište ujedinjenje političke stranke: “Naš politički program isključuje i dualizam i trializam. Mi smo potpuno svjesni da Muslimani mogu zauzimati svoj današnji položaj samo u autonomnoj Bosni.”

Ovim proglasom u Zemanu stavljena je tačka na složenu političku borbu, kao i nacionalno‑stranačko grupiranje koja se odvijalo zbog problema izazvanih diskusijom o agrarnom zakonu. Svim ovim dešavanjima, suparništvima i savezništvima, Bošnjaci su pokazali da su nezaobilazan element u Saboru Bosne. Srbi i Hrvati značaj Bošnjaka shvatili su veoma rano, pa je borba za njihovu naklonost bila veoma važna i za jedne i za druge. Srbi su podržavali autonomiju Bosne i Hercegovine jer su smatrali da bi autonomnu Bosnu kasnije lakše bilo pripojiti Srbiji. Hrvati su također bili za autonomiju Bosne i Hercegovine, ali u okviru Austro‑Ugarske. Pitanje državno-pravnog statusa, iako je bilo veoma važno za Bošnjake, Srbe i Hrvate, nije u konačnici diktiralo međusobne odnose. Bošnjaci su, uprkos svim dešavanjima i političkim previranjima, ostali samostalni, ali i otvoreni prema političkim dogovorima sa Srbima i Hrvatima.

PROČITAJTE I...

Bosna i Hercegovina je preživjela, nije nestala, ona je trebala da nestane. Prvi koji su zaslužni za to jesu branioci Bosne i Hercegovine, oni su branili i odbranili državu. Kada nas nisu mogli izbrisati, onda je došlo pitanje “šta sad”. Željeli su da nam se klanja dženaza, a mi se još uvijek bavimo s nekim našim građanima koji su postali dosta antagonistični prema našim liderima i optužuju nas da smo dopustili genocid. Na kraju, dr. Silajdžić i ja, iako smo imali nekada neke nesporazume, mi smo znali i imali zajedničku strategiju s predsjednikom Izetbegovićem i svim drugim liderima, uključujući Hrvate i Srbe u našim redovima, da treba da se gura ili da Zapad i UN prihvate ili pravu intervenciju da se završi rat ili da podignu embargo na oružje da se mi možemo braniti. Na kraju, mi smo pokazali da se možemo odbraniti, ali se nismo mogli osloboditi jer nismo imali takvu vrstu oružja, vojna ofanziva traži vrstu oružja koju mi nismo imali, a krv i hrabrost da odbranimo većinu Bosne i Hercegovine smo imali

Po diplomatskim pravilima svakome se daje ponešto, svi će biti nezadovoljni, ali ćemo postići cilj kojem težimo. Nažalost, napravljena su velika odstupanja. Prihvatanjem Republike srpske, koja je nastala na protuustavan način, kršeći ustavni poredak tadašnje Republike Bosne i Hercegovine, koja je kasnije nastala na ratnim zločinima i genocidu. Jedna takva tvorevina koja je nastala nasiljem, iako u međunarodnom pravu postoji striktno pravilo koje kaže da ono što se osvoji silom neće biti priznato, nažalost je priznata. To je bio najveći ustupak. Osim toga, zadržan je pojam Republika srpska, dok se Bosni i Hercegovini to oduzima i ostaje država Bosna i Hercegovina

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!