Velikohrvatski jastreb kokošar
Da nije odvratno i groteskno, bilo bi smiješno, ali tako je to kada se okolo toči praljkovača.
Još uvijek toleriramo nasilje
“Ženske nevladine organizacije nesumnjivo su utjecale na to da se više govori o nasilju. Međutim, i danas je izazov govoriti u javnosti o ovoj temi jer i dalje, nažalost, postoje ljudi koji ne prihvataju da se nasilje uopće može desiti ili ga, pak, toleriraju. Pokrenuti su mnogi projekti da bi se u javnosti više govorilo o posljedicama nasilja. 'Medica' Zenica to radi kontinuirano, shodno vlastitim kapacitetima, ali i u saradnji s medijima koji imaju izuzetno važnu ulogu u podizanju svijesti javnosti”
Veliko blago Krajine
Arheologija i istraživanja kojima se ova nauka bavi vrlo su značajna za svaki narod, državu, regiju i grad. Problem je ako to niko ne vidi. Uzmimo za primjer Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, koji je svjetska institucija, naučni i kulturni brend i dvostruki ponos, a, evo, već godinama ne radi kako treba”
In Memoriam: Hamza Humo
Hamza Humo, drug jablanova vitih, vječiti pješak i dugih drumova brat. Sin predaka neznanih, ljubavnik zora ranih i gorkih sudbina svat
Vuk na službenom putu
Nije to, naravno, ništa novo, niti je originalna Bačanovićeva umotvorina, niti je specifično za (veliko)srpsku političku misao, jer gotovo iste ideje baštine i hrvatski supremacisti i speratisti, no, stvar je u tome da Srbi i Hrvati jednostavno nisu u poziciji Izraelaca niti su Bošnjaci u poziciji Palestinaca. U bilo kojem smislu. Koliko će proći dok Bačanoviću i kompaniji ta činjenica ne postane jasna?
Kad žrtva zavapi: “Mir, mir, niko nije kriv”
Prošlo je 5 godina od osnivanja Svjetskog bošnjačkog kongresa (SBK). Da li on postoji danas, sa sigurnošću ne zna ni njegov predsjednik Mustafa Cerić. To mrtvorođenče, zapravo, nikada nije ni imalo neke aktivnosti i rezultate. Ipak, uočljivo je da se Cerić više i ne predstavlja kao predsjednik SBK-a. Uočljivo je i da ga sve manje ima u društvu njegovog partnera Zukorlića, kojem je Cerić očito postao nepotrebni bagaž u novoj prosrpskoj politici zavijenoj u celofan žrtvinog vapaja za pomirenje
Poslovni projekt koji je bio osuđen na propast
Prvi veliki propust uprave “Mikser Housea” bio je izbor objekta u kojem se ovaj kulturni centar smjestio. Naime, bivša fabrika željezničkih vagona “Vaso Miskin Crni”, uključujući i dio koji je bio iznajmljen “Mikser Houseu”, a koji je u vlasništvu firme “Malcom”, direktora Envera Malagića, prema Regulacionom planu “Centar Novo Sarajevo”, namijenjena je za rušenje
Ljekara na KCUS-u ima i bit će ih – ovo su mlade nade našeg zdravstva
Na KCUS-u je na kraju 2015. godine bilo zaposleno 3.637, a danas ih je 3.397. Smanjenjem broja članova Kabineta direktora s 22 na 8 ostvarene su uštede na godišnjem nivou od 600.000 KM, a u protekle dvije godine u KCUS je primljeno 50 ljekara specijalista, 45 specijalizanata i 46 medicinskih sestara
Kako je francuzica potisnula fes
Ova vrsta beretke u našu zemlju došla je preko francuske vojske, pojašnjava etnolog Svetlana Bajić, i tako postala oličje bošnjačke nošnje. Obično je bila tamnoplave, odnosno teget boje. U tom periodu, u prvoj polovini 20. stoljeća, gubi se fes iz gradske nošnje, a francuzica ulazi u upotrebu
U Pazariću i Hadžićima Rekić je i danas naš komandant i naša legenda
Istina o ratnom putu brigadira Armije BiH Seada Rekića na najbolji se način može rekonstruirati kroz svjedočenja njegovih saboraca i boraca koje je obučavao i predvodio u borbi. Rekića se desetljećima po medijima razvlačilo da je bio agent KOS-a u redovima Armije RBiH, i to pozivajući se na njegovo priznanje koje je dato nakon višemjesečnih zvjerskih mučenja od marta do maja 1993. godine u prostorijama ratne Službe državne bezbjednosti u Sarajevu, iznuđeno najgorim zamislivim nasiljem. Naime, Rekićeva iznuđena izjava bila je u službi urotničke želje da se iz vodstva Armije RBiH uklone najsposobniji oficiri, što bi direktno pogodovalo neprijatelju. Rekić je 1994. godine od Okružnog vojnog suda u Sarajevu, a iste godine od Vrhovnog suda BiH, od tih optužbi oslobođen izuzimanjem iznuđenog priznanja, da bi se ponovo priključio u odbranu BiH od agresije, i to kao komandant elitnog diverzantskog odreda 3. korpusa Armije BiH. Njegov ratni put rekonstruirali smo kroz svjedočenja njegovih boraca i suboraca, počevši od Mostara (1991–1992), a zatim hadžićkog ratišta (1992–1993 ) pa do zeničko-dobojskog ratišta (1994–1995). U ovom nastavku donosimo priče Rekićevih specijalaca s hadžićkog ratišta do trenutka kada napušta to područje odlučan da pomogne odbrani Sarajeva, a u narednom broju donosimo svjedočanstva o njegovom kidnapiranju i mučenju i neumornoj potrazi boraca za svojim komandantom
Strana 314 od 403