fbpx

Društvo

Najveća i najbrutalnija akcija etničkog čišćenja Prijedora i njegovih naselja počinjena je između 20. i 25. jula na području Mataruškog Brda, odnosno lijeve obale Sane, uključujući i hrvatsko selo Briševo. U tih nekoliko dana ubijeno je gotovo 1.800 ljudi, žena i djece, a ostatak od 12.000 stanovnika deportiran je u prijedorske logore smrti. Dan početka ovog brutalnog masakra proglašen je danom prijedorsko-kozaračke šehidske dženaze. Ove godine bit će ukopani posmrtni ostaci triju identificiranih žrtava genocida u Prijedoru. Još se uvijek traga za više od 760 žrtava

Mustafa želi postati poznati muzičar, Arslan želi zasnovati porodicu, a moći će tek kada nađe pristojan posao u Evropskoj uniji. Svoje želje i snove pronijeli su preko brojnih granica i država, a sada su na granici EU – preko granice ne mogu, a nazad nemaju kud. Sve što im je ostalo jeste molitva Bogu da On otvori puteve spasa

U tom tonu bili su i nastupi nekih osoba s ideološko-političkih ekstrema, poput tvrdnji LGBT aktivistkinje Maše Durkalić da je kodeks ustvari “perpetuiranje kulture silovanja i patrijarhata” i da “dozvoljavanjem ovakvih odredbi mi dozvoljavamo prodiranje fašizma u sve pore društva”!?

U svom radu susreće se često s našim ljudima, prije svega onim koji žive na ostrvu Fyn, ali se nađe i pacijenata s drugih područja Danske. Često ga zovu kući, pa i u nezgodno vrijeme, ali se on ne ljuti jer dobro zna da ga zovu ljudi koji su u nevolji i koji misle da im on može pomoći. Jedan od razloga jeste i taj što mu se mogu obratiti na maternjem jeziku. Nikada nikome nije odbio pružiti pomoć, a veoma često i ruku spasa.

“Kod mene je svake godine nervoza postajala sve veća i veća jer moj brat nema svoj grob. Prošle godine nisam bio psihički spreman na bratov ukop, a ove godine njegova porodica i ja donijeli smo odluku da bude ukopan bez obzira kako se ko osjećao. Lakše je kada znamo gdje mu je mezar, gdje možemo doći i proučiti Fatihu”

Prema pričama preživjelih logoraša iz Omarske, prilikom prvog isljeđivanja Idrizu su slomljene obje nadlaktice te se tako prebijen mučio narednih nekoliko dana na tzv. pisti – centralnom logorskom prostoru. Nakon brutalnog premlaćivanja, u kojem su učestvovali logorski stražari i isljednici, izveden je iz logorskih prostorija te je u prisustvu svjedoka-logoraša u noći 13. jula 1992. godine s nekoliko uglednih prijedorskih visokopozicioniranih Bošnjaka ubijen kao civilno lice

Dane Lukajić nije bio zapovjednik logora Manjača, kako su prenijeli mediji u regiji. Bio je šef tima za sigurnost tog logora i neformalni zamjenik komandanta. Među dokaznim je materijalom i dokument od 31. januara 1992. godine koji potvrđuje njegovu poziciju u hijerarhijskoj strukturi komandiranja, u kojem on “Komandu 1. krajiškog korpusa” izvještava o pripremama za razmjenu 58 ratnih zarobljenika

Danas su džamije Ferhadija i Aladža, ali i Manastir u Žitomisliću, Saborna crkva u Mostaru, franjevački samostan na Plehanu, svojim uzdizanjem porazile duh rušitelja, duh vandala koji su rušili u ime niske strasti ili lažne vjere. Iskrena vjera gradi i još je pred nama pobjeda. Ožiljci će ostati kao opomena kako vraga treba držati u vreći

Ljudi u Evropskoj uniji uopće ne razumiju s čim se mi ovdje suočavamo. Boje se onih stvari koje ne poznaju, a ne postoji stvarni razlog za bojazan. Ista je stvar i s islamofobijom. Morate nešto upoznati kako biste imali neki stav o određenoj stvari. Kada bi ljudi u Bosni bili beskućnici i imigranti, bili bi u istoj situaciji kao i ovi ljudi kojima pomažemo. Isto vrijedi i za Nijemce. S tim što se Nijemci nikako ne mogu identificirati s imigrantima, i vjerovatno zbog toga imate takvu politiku u Evropi. Oni su pretjerano bogati i nemaju osjećaja za ovakve slučajeve”, tvrdi Katarina Rajna, volonterka iz Njemačke