fbpx

Društvo

U proteklih nekoliko dana lično sam, kao predsjednik Izborne komisije u Općini Novi Grad, bio izložen nevjerovatnom pritisku koji su proizvodile političke stranke i njihovi frontmeni, pokušavajući stvoriti sliku da je u toku opća izborna prevara, ili, kako su je nazivali, “masovna izborna krađa” ili “neviđena pljačka glasova” i sl. Otvorene napade na mene i moje kolege započeo je Radončićev Dnevni avaz, mnogo prije samih izbora, jednim tekstom u kojem “najavljuje” izbornu prevaru u najvećoj sarajevskoj općini. Kasnije je napade predvodio SDP, a najagresivnija je bila novoformirana stranka Narod i pravda

Upravo ovakav salonski snobizam prema vlastitom narodu, ovakvo etiketiranje običnog čovjeka od metropolskih patricija i umišljenih moralnih veličina, ovakvo odsustvo empatije i saosjećanja s vlastitim sugrađanima i sunarodnjacima, bili oni u Sarajevu ili Krajini, a kakvo su pokazali Vele i Mustafić, jedan je od razloga zašto danas u Evropi svakim danom zamire liberalizam, a jača najekstremnija desnica.

Semir Zilić autor je nedavno objavljene knjige Bordo vremeplov o historiji FK Sarajevo. Povodom 72. obljetnice osnivanja ovog kluba, Zilić za Stav piše o tome kako je nastalo Sarajevo te donosi detalje o historijskoj sjednici održanoj 24. oktobra 1946. godine, kada je osnovano društvo nazvano Torpedo, koje će godinu dana kasnije postati FK Sarajevo

Odlučili smo da kupimo jedno magare. To nam je bilo isplativije nego da kupujemo mlijeko sinu. Dijete, koje su gotovo dva mjeseca bezuspješno liječili u bolnici, uspjelo je da se izliječi za šest dana magarećim mlijekom, kaže Alen Džindo. Zbog velikog interesiranja ljudi, supruga Meliha predložila mu je da se upuste u neizvjesni poduhvat uzgoja magaraca kako bi njihovim mlijekom pomogli i drugima

Sporo idući i razgledajući šta se na kojem štandu nudi, svijet se uglavnom gega i zastajkuje, zatim pipa robu kako bi procijenili kvalitet, zapitkuju, klimaju glavom nadvikujući se s trgovcem sa susjedne tezge i, u slučaju da su zainteresirani za kupovinu, vade novčanike i pazare. Ništa nije pretjerano skupo. Ono što je danas poznato kao trodnevno narodno veselje tokom kojeg se prodaju deseci tona halve, grožđa i pečenja počelo je kao pijačni dan prije više od 157 godina

Đul-baba (turski: Gūl baba) bio je osmanski pjesnik, derviš i sljedbenik bektašijskog derviškog reda. Nakon osvajanja Budima i Pešte, sultan Sulejman Veličanstveni proglasio je Đul-babu zaštitnikom grada. Evlija Čelebi zabilježio je u svom Putopisu da je na Đul-babinoj dženazi bilo 200.000 muslimana. Njegovo turbe svake godine posjećuje veliki broj turista, među njima i dosta muslimana s Balkana. Unutrašnjost turbeta ukrašena je lehvama (islamska kaligrafija), a pokrov kojim je prekriven mezar ispisan je ajetima iz četiriju kur’anskih sura. Nakon obnove turbeta i završetka drugih planiranih radova, jedinstvenu cjelinu čine turbe, muzej i park. Projekt obnove Đul-babinog turbeta i preuređenja kompleksa finansirala je Turska razvojna agencija (TIKA), a turbe je 10. oktobra otvorio predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan

Za Latića, barona Munchausena ovdašnje medijske scene, više nema političkih brodova na koje bi mogao preskočiti niti užadi za koja bi se mogao uhvatiti, a, opet, karakterno je sasvim nesposoban dostojanstveno potonuti s kapetanom, te otud tolika histerija.

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

Nisam na početku napomenuo, ali nije ni važno, hodža je bio momak, možda i pušćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao pa se počelo govorkati kako je hodža već bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu je hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja je, ipak, bila drugačija. Sigurno ste pomislili kako nije begenisao nijednu. Niste u pravu, ali ću vas opet iznenaditi. Hodža se do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. Znam da se čudite, ali vam pripovijedam sve kako je bilo i kako je do mene stiglo