Šuti dobro ušuškani budžetlija, to za njega nije mržnja, nije ni šovinizam jer ipak, zaboga, riječ je o pripadniku istog “građanskog” kruga koji je umislio da postavlja standarde ponašanja i kreira mišljenja i stavove. Nije šovinizam ni zlo kada vidoviti Fadil Mandal napiše da je “politički gubavac” predsjednik stranke koja je dobila najviše glasova na netom okončanim izborima.
I on ovaj čin, ali i ostale nedavne tragedije, stavlja u kontekst “metropolizacije” Sarajeva izrugujući se toj ideji i pritom neskriveno pateći za “sigurnim” vremenima milicije, kada je grad Sarajevo bio provincija, ali mnogo sigurnija, doduše ne za Dizdarevićeve neistomišljenike koje je gutao proždrljivi mrak podruma komunističkih službi sigurnosti.
Odeš po potvrdu i postaneš glavni urednik nikad pokrenutog nacionalnog sedmičnika za 100 KM. Uostalom, šta se čuditi, mi smo narod koji se zvao Bošnjaci, narod koji je govorio bosanskim jezikom, pa se sve to negdje zagubilo na čitavih stotinu godinu. Da se Safvet-beg Bašagić samo na vrijeme dosjetio, još bi 1916. godine imali adekvatan “Ured za izgubljene stvari”.
Policiji je, dakle, već odavno jasno da su ljudi koji gotovo svaku noć u Sarajevu ukradu kakvo skupo vozilo ozbiljna kriminalna skupina čiji tragovi, kako sada stvari stoje, vode negdje ka Romaniji i tamošnjim zabitima. I, navodno da u cijeloj toj priči ima upetljanih i nekoliko predstavnika zakona.
Njegova istraživanja podrazumijevala su kabinetski rad, izlazak na teren, sakupljanje i izučavanje narodnih predanja, razgovor s ljudima vezanim za baštinu i lokalnim poznavaocima ostavštine. Za svog života objavio je 430 bibliografskih jedinica različitog sadržaja. Sakupljao je građu pisanu na papiru, u vakufnamama, sidžilima, tarihima, medžmuama, starim novinama i knjigama, ali i pisane tragove na kamenu, na nišanima
Pasivno-agresivni Šušnjar, pokušavajući da izmisli hrvatsko mučeništvo, tvrdi i to da je Komšićev izbor legitimizirao separatizam, ali i ubio posljednje tragove ljubavi HDZ-ove politike prema Bosni i Hercegovini.
Kazaz više ne može imati takvu privilegiju, legitimitet, niti slobodu. Ono što je mogao do jučer reći i napisati danas prelazi granice političke korektnosti jer se može sasvim slobodno tumačiti šovinizmom prema drugom i drugačijem.
Prije dvadeset pet godina, 25. oktobra 1993. godine, na Crnoriječkoj visoravni na području općine Ilijaš poginuo je heroj oslobodilačkog rata Nesib Malkić, komandant 210. viteške oslobodilačke brigade, koja će nakon toga nositi njegovo ime. S njim su poginuli i članovi Komande 210. brigade: načelnik Sead Paravlić, Nermin Fočaković, Nevres Šišić i Fikret Andelić. Tužno i bolno odjekivala je vijest leteći od usta do usta, od srca do srca, od grada do grada, usađujući se u duše onih koji su ih znali. A znali su ih svi na ratištima 2. korpusa, jer su oni stizali svugdje: od Zvornika do Doboja, od Brčkog do Olova, od Gradačca do Zavidovića. Ondje gdje su stizali donosili su sigurnost i vjeru u pobjedu
Među najodanije poštovaoce Izetbegovićevog lika i djela treba svrstati članove Rekreativno-biciklističkog kluba “Japod” iz Bihaća, koji već pet godina u znak sjećanja na predsjednika voze biciklistički maraton od Bihaća do Sarajeva. U prostorijama Muzeja “Alija Izetbegović” zatekli smo ih umorne od puta, ali i sretne što su dovršili maraton bez većih problema i poteškoća
“Čoban može biti realiziran čovjek, a doktor nauka nerealiziran. Provincija je u glavama. Ona nije geografski nego duhovni pojam. Lav Nikolajevič Tolstoj napisao je možda najznačajniji roman u historiji književnosti – Rat i mir – u selu Jasna Poljana, mjestu s pet kuća i drvoredom. A šupke koje gore spominjem i kojima su 'Rolex', cipele 'Paciotti' i košulja 'Versace' mjerilo putem kojeg uspostavljaju sistem ljudske vrijednosti možeš smjestiti da žive kraj Buckinghamske palače ili Jelisejskih polja, ali će i dalje ostati nesorta i duhovni šljam. Oni su u svojoj nesvijesti saučesnici u rušenju bosanskohercegovačkog društva jer se stide i pljuju po onome što je srčika i najbolji dio Bošnjaka. Više ima državotvorne svijesti u šamiji srebreničke nene nego u 'Potemkinovim selima' njihovih materijalnih carstava. Oni su, zapravo, pravi papci”
