fbpx

Društvo

Bosna je, dakle, oduvijek bila istureni Istok na Zapadu, najzapadnije prokletstvo južnoslavenskog istoka. Živjela je od devera do devera. Često ponižen, obeščašćen, obezvrijeđen, nedorečen..., Bošnjanin, odnosno Bošnjak, živio je u poštenju svog srca. O njemu se početkom 13. stoljeća govori s divljenjem, istodobno i s gnušanjem. Drugačije rečeno, Bošnjak bilo kojeg vjerozakona rođen je s pogledom na obje strane granice Istoka i Zapada. Nije slučajno u doba patarena cvao narodni dualizam s filozofijskim posljedicama

“Jedan od osnovnih zadataka jeste i rješavanje adekvatnog statusa. 'Merhamet' ima dugu tradiciju, prisutan je u više država. Tražit ćemo isti status kao što ga ima 'Crveni krst'. Naime, 'Crveni krst' dobija ogromna budžetska sredstva, što nije slučaj s 'Merhametom'. Jedna od najvećih aktivnosti u budućnosti bit će otvaranje 'Merhameta' prema svima koji žele da pomažu drugima”

U nepunih sedam dana Azrail nas je obilazio čak osam puta, što je za malu sredinu kakva je Prozor ekstremno neobično i teško. Ne bih želio da se ovo razumije kao neka vrsta jadikovanja i kuknjave – od Boga je i valja ići dalje – a i predstavljalo bi određenu vrstu bunta protiv Njegove volje. Ipak, vrijedi se povremeno opomenuti, valja razmisliti i pouku primiti. Nije o ovome ugodno ni pisati, a kamoli čitati. Ipak, nije ugodno ni ogovarati, spletkariti, lagati i raditi još štošta, pa to, u manjoj ili većoj mjeri, radimo

Nisam neki simpatizer jeseni, iako je to pomalo bogohulno ustvrditi. Jesen, na svoj način, svakodnevicu boji svojim bojama, a one su, tako, pomalo depresivne i tmurne. Perjanica jeseni je oktobar, a on, barem meni, bez Isnama Taljića nikada neće biti isti

“Naše se društvo raspada upravo zbog nedostatka discipline i reda, posebno u gradovima. Iako je to veoma discipliniran način života, mnogo ljudi koje sam sreo, a koji su prešli na islam, rekli su mi jednu te istu stvar – islam im je pomogao da urede svoj život. I to je zaista tako. Na kraju, ono što ne možete eksplicitno čuti da se navodi kao nečiji razlog prelaska na islam, a što je bez ikakve sumnje uvijek tu prisutno, jeste da vam islam dozvoljava i daje priliku da uredite svoj život bez da nekome ispovijedate svoje grijehe i bez da na taj način tražite spas”

Izgradnja džamije na području Berlina bila je potaknuta od Osmanskog carstva. Oni su tražili mogućnost prakticiranja obreda za svoje vjernike u ratnom zatvoru, čak i ako su se borili na neprijateljskoj strani. Njemački ministar vanjskih poslova i tadašnje vojne vlasti, koji su finansirali gradnju drvenog objekta podignutog za samo pet sedmica, također su željeli iskoristiti priliku da demonstriraju stranim zemljama progresivnu toleranciju Rajha

“Oni su ljudi koji bježe od rata, smrti, siromaštva i torture sistema. Njihov bijeg traje po nekoliko godina, a na tom putu ih tuku, pljačkaju, prijete im, mnogi su i život izgubili. Katkad im samo osmijeh mnogo znači, a tek jedna jabuka ili marka, hljeb, čarape... Količina nije bitna, važno je tretirati ih humano i ljudski, poštovati njihovo dostojanstvo. Jedna jabuka, marka ili pozdrav pokazuju da ste na strani tolerancije, i to je u ovim vremenima luksuz”

. Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

On više nije niti sjenka onog sarajevskog mangupa iz raje kojeg su svi voljeli i poštovali, u čije su priče slijepo vjerovali, poput one da nije otišao u Cannes da primi Zlatnu palmu jer je s prijateljem “postavljao parket”. On više nije idol niti će više to ikada biti, jer dok u njegovoj rodnoj zemlji ubijaju nedužne mlade ljude, on ne snima filmove o njihovim očevima koji svakodnevno protestiraju na ulici, već na drugoj strani ulice “savjetuje” svog heroja iz stvarnosti. Njegov “povratak” u rodni grad neće biti s Oskarom kojeg je sanjao zajedno sa svojom rajom u kafani “Šetalište”, već dolazi kao savjetnik političara koji i dalje sanja uništenje tog grada.