Upravo je takva ostrašćenost primjetna kod glavne urednice Oslobođenja, koja uzbuđeno poziva novu vlast da dokaže svoju ideološku ispravnosti i odanost partijskoj liniji ne samo tako što će vratiti Đedu u Sarajevo nego i tako što će se opet “obračunati sa Busuladžićem”, s kojim su se već jednom njeni idoli obračunali tako što su ga zločinački likvidirali.
Veliki uteg bržem razvoju naselja u socijalističkom periodu mogao bi se dovesti u vezu sa sudjelovanjem nekolicine Todorovljana u pripremama i izvođenju Cazinske bune 1950. godine. Nešto kasnije, naselje je dobilo još tri područne škole, ambulantu, te novi objekt osnovne škole. Iz društvene zadruge koja je osnovana u Todorovu kasnije je izrasla poznata velikokladuška firma “Agrokomerc”, za vrijeme čijeg je procvata u Todorovu izgrađeno nekoliko fabrika za uzgoj brojlera i kunića
Migranti će nastaviti svoju misiju potrage za boljim životom, u kojoj će im Unsko-sanski kanton vjerovatno ostati zadnja stanica u Bosni i Hercegovini kroz koju trebaju proći da bi ušli u Evropsku uniju. Hoće li lokalna politika nastaviti koristiti muku migranata kako bi ubrala poneki jeftini politički bod baveći se problemom kojem nije dorasla, a zapostavljajući migracije domaćeg stanovništva i visok stepen nezaposlenosti? Na ovo pitanje odgovor ćemo dobiti na proljeće
Autorica je kroz roman nastojala slikovito predstaviti kako to izgleda kada se cijeli jedan sistem ustremi na uništavanje. “Ne radi se tu samo o vojnicima. Moju majku je mučila jedna žena (Gordana Andrić) koja sada radi u marketu u Beogradu. Majku je tukla Kur’anom čije su korice urađene od ovčije kože”
Čak i među obrazovanima ima onih koji ne razlikuju dobro vjerski i nacionalni identitet, pa se stavlja znak jednakosti između odrednica Bošnjak i bosanski musliman, s tim što se ovaj drugi termin čak piše velikim početnim slovom, a što u javnom prostoru stvara potpunu terminološku zbrku
Nastojanja Vlade Republike Srpske, koja osnivanjem međunarodnih komisija kojima pokušavaju revidirati noviju historiju Bosne i Hercegovine, ne mogu utjecati na utvrđenu historijsku činjenicu potvrđenu pred MKSJ-em i Međunarodnim sudom pravde. U Srebrenici je počinjen genocid
Nakon sloma NDH progonjen je od novih vlasti i više ne objavljuje već povremeno prevodi turske pjesnike. U svom romanu Minka lirski je opisao jednu bogatu hercegovačku porodicu s kojom se bio povlačio po sudu.
“Jednu noć moj je babo sanjao da sam poginuo. Probudio se, ustao i počeo plakati. Majka je skočila oko njega, pitala ga šta mu je i on je ispričao san. Možete misliti kako je to bilo teško njima dvoma. Ali, eto Allahovog davanja. Isti su dan, gledajući vijesti i neke snimke, ne znam koja je to televizija bila, neka zapadna, možda BBC ili CNN, a možda i neka turska, ne znam, uglavnom to su bili svježi snimci snimljeni tih dana u Nikoziji, vidjeli te snimke na kojima se ja vidim kako prolazim negdje u pozadini. Bila je to velika radost za njih, znali su da sam živ i da babin san nije bio istina”
Kao izbjeglice smo imali običaj zimske noći kratiti sijelima i ugodnim druženjima komšija. Gotovo da mogu uzdahnuti svaki put kad pomislim na lijepu atmosferu i prisnost među ljudima tada, nakon tek okončane agresije i još uvijek friških rana. Na jednom takvom sijelu, onako usput, čuh kako mi je majka, prije mog oca, bila udata. Težak brak i još teža priča. Epilog je njen odlazak i udaja za mog oca. No, to nije bilo sve. Za sobom je zaista ostavila sina i više ga nije viđala. Ni ona njega, ni on nju. Nikad se nisam usudio pitati je o tome
Možda se upravo uz pomoć takve politizacije statistike želi skrenuti pažnja te za manipulaciju optužiti portal koji se bavi statistikom. Administrator portala bosanskehistorije.com Anes Hasanbegović, koji se ni kriv ni dužan našao na udaru većeg broja hrvatskih medija, kaže za Stav da je zapravo riječ o “mnogo laži na malom prostoru”.
