Peter Handke je prije svega apologeta zločinaca. On je danas poznatiji više po negiranju zločina nego po velikim napisanim djelima. Njegova je odgovornost velika jer je jedna vrsta saučesnika. Handke je pjesnik i bard zločinaca
Poslijeratna historija nevladinog sektora Bosne i Hercegovine naprosto vrvi od izdašno sponzoriranih akcija, aktivnosti, protesta, performansa i projekata koji su trebali promovirati određenu ideju, ali bi je svojom lošom osmišljenošću, katastrofalnom izvedbom i pogrešnim usmjerenjem vrlo često potpuno kompromitirali.
Na putu ispred Pravoslavne crkve sv. Ilije, koja je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, okačen na tendu iznad jednog roštilja pažnju nam privlači natpis “Puračićki ćevapi”. Četiri-pet djevojaka i žena užurbano prevrću lepinje i ćevape, naplaćuju i mušterijama pakuju naručeno. Meso na platama cvrči. Mirisi se šire... Pitamo ih po čemu se puračićki ćevapi razlikuju od drugih, a žena, koju su njene saradnice proglasile glavnom, odgovara: “Nema nikakve razlike, ćevap k’o ćevap”
Nagrađivanjem spisateljskog djela nagrađuje se upravo njegov pisac jer pisca suštinski nije moguće odvojiti od njegova spisateljskog djela i obratno, kako to kazuje i elementarna logika, a potvrđuju brojne savremene književne teorije, a naročito tzv. etička kritika. Zato, dodjela Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu predstavlja dodjelu nagrade piscu i djelu koji stoje u odbrani sudski dokazanih ratnih zločina i sudski presuđenih ratnih zločinaca, s jedne strane, dok, s druge strane, predstavlja čin nepravde i moralnog nasilja nad žrtvama ovih ratnih zločina i njihovih počinilaca i naredbodavaca. A to u konačnici znači da je dodjelom Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu Nobelov komitet indirektno i sam podržao politiku i ideologiju ratnih zločina, uključujući i zločin genocida, stoji u pismu prof. dr. Sanjina Kodrića, predsjednika BZK “Preporod”, koje prenosimo u cijelosti
Stela Roso je iz Splita, a Marko Samodol iz Šibenika. Stela je drugi, a Marko prvi put u Srebrenici. “Bila sam i prošle godine. Emocija koja se samo ovdje može doživjeti me vraća u Srebrenicu. Dolazimo da odajemo počast žrtvama genocida i opet ću dolaziti ovdje”, poručila je Roso, dok je Samodol kazao: “Ovdje je emocija koja je teško opisiva riječima. Bio sam u Vukovaru, ali ovdje doći je neopisivo. Vidjeti šta su drugi narodi doživjeli, teško je to sve opisati kako se osjećam.”
Sama činjenica da se takva nehumana, totalitarna, ljudskoj prirodi i ovim prostorima sasvim strana ideja utisnula toliko duboko da je čak i danas, gotovo trideset godina od propasti komunizma, neki i dalje sasvim besramno baštine, najbolje pokazuje kakvom smo ispiranju uma bili izloženi.
: Još iz prijeratnih godina urađen je projekt razvoja banjskolječilišno-rekreativnog turizma i zaboravljen negdje u nekoj ladici. Termalne vode posve su neiskorištene, a lječilište Gata, kakvo jeste, unatoč visokim referencama ljekovitosti vode, ne privlači čak ni Bišćane, koji se većinom banjaju u Fojnici ili Topuskom, koje se nalazi u susjednoj Republici Hrvatskoj. Po svemu sudeći, turizam, kao branša koja će donositi profit i otvarati radna mjesta, budućnost je koja se još ne nazire u Gati
U jednoj diverzantskoj akciji, u rano ljetno jutro 1993. godine, Amirov san postade stvarnost. Ostao je bez desne ruke i desnog oka. Ranjena je bila i lijeva, a i drugo oko jedva je sačuvano. Kako sam u šali kaže, već s dvadeset godina ostvario mu se san. Drugo oko je bilo teško povrijeđeno, zbog čega su mu doktori rekli da će možda biti potpuno slijep, na šta im je Amir odgovorio da se to neće desiti jer mu jedno oko treba da ostvari ono što je zamislio
Kazuju historičari da su u Bihaću bile tri kule i da su sve tri dočekale 1870. godinu, kada su dvije porušene. Drugi, pak, tvrde da ih je bilo četiri i da su tri jedva nadživjele Belu IV. Radoslav Lopašić ih i nabraja: Dunđerska, Zabija, Kapetanova i Kani kula
Žene, djeca i starije osobe sakrili su se u podrum škole, u nadi da ih granate tu neće pogoditi. Međutim, granata ispaljena s položaja iz Srbije direktno je pogodila u podrum škole. Na licu mjesta ubijeno je od granate 11 osoba, a nekoliko ih je umrlo od zadobijenih rana na putu do Srebrenice i u samoj bolnici
