U optužnici da je Spahić dio uhodane agenture možda najviše boli potpis sabornika Mirze Šabića, uspješnog zagrebačkog poduzetnika i sina rahmetli Salima Šabića. Mirzin babo bio je jedan od ključnih ljudi za izgradnju Zagrebačke džamije, bio je časni čovjek kojeg do današnjeg dana neutemeljeno prokazuju kao saradnika UDBA-e i KOS-a.
U ovom preduzeću v. d. direktorica Kristina Ljevak nedavno je oduzela ugovor o radu supruzi bivšeg direktora Vodovoda i kanalizacije Sarajevo Nezira Hadžića.
Ovakvo, na prvi pogled čudno Šimićevo insistiranje na nenaučnim predrasudama postaje malo jasnije kada se vidi da je čitava rasprava u kojoj je negirao kontinuitet Bošnjacima ustvari povedena radi, također problematičnih, njegovih stavova u vezi s kvalifikacijom onoga što se dešavalo tokom dvostruke, velikosrpske i velikohrvatske, agresije na Bosnu i Hercegovinu, tačnije, u vezi s pitanjem kako tretirati zločine.
“Istočna alternativa vas poziva na izdavanje saglasnosti za podizanje spomen-biste čovjeku koji je osvojio Nobelovu nagradu i predstavlja Srbe u dokazivanju istine o ratu u Bosni i Hercegovini, kao i tome da nije bilo genocida na prostoru Srebrenice. Obavezujemo se da ćemo finansirati uređenje zemljišta koje će se dovesti u namjenu postavljanja spomen-biste”, stoji u zahtjevu Vojina Pavlovića
Grad Sarajevo riješio je ono što je do sada bilo možda i najteže, a to su imovinsko-pravni odnosi, i to tako što je uz podršku Gradskog vijeća od vlasnika stambenih jedinica otkupljen kompletan objekt. Gradonačelnik Skaka istakao je kako je Bistrička stanica za Grad Sarajevo predstavljala izuzetno važan projekt i da je veoma sretan što se ona vraća građanima Sarajeva i njegovim posjetiocima
Tako je ovih dana direktor sarajevskog Doma zdravlja Mehmed Kulić, umjesto stvarnim problemima kakvi su, recimo, višednevni kvar na telefonskim centralama ili nedostatak osnovnih sredstava za rad, odlučio se baviti efemerijama. Odnosno, parkingom i rampom na njemu.
Ogrezao u propagandi koju provodi trenutni kantonalni režim u Sarajevu, Stojanović otvoreno i drsko poručuje da je glavni cilj kantonalnog režima kontrola utroška sredstava KCUS-a, tačnije mijenjanje svrhe doznačenih sredstava jer je takvo (inače sasvim diletantsko) uplitanje i prenamjena, kako sasvim ozbiljno Stojanović tvrdi, dužnost skupštinske većina koja zna bolje od menadžmenta KCUS-a kako i gdje trebaju takva sredstva ići.
Danas, hvala Allahu, praktično da ne postoje oni koji ne govore jedni s drugima zato što su u različitim političkim strankama. Da me pogrešno ne shvatite, i dalje se mnogi ne slažu, ali bar razgovaraju međusobno. Braća i porodice se mire, a ogromna većina ljudi prestala je da izbjegava džamije u kojima je imam “iz one druge zajednice”. To je svakako najveći uspjeh naše politike
Zna li Avdić da je samo u 2016. godini više od tri stotine civila i vojnika u Turskoj poginulo u napadima od PKK/YPG-a, među kojima su bila i djeca, stariji ljudi i Kurdi, a hiljade ih je ranjeno? PKK/YPG ne bira koga ubija, baš kao četnici (ako ćemo već porediti s četnicima), pa ubijaju i djecu, iznemogle i Kurde, za koje tvrde da se “bore”. Je li Avdiću uopće poznata činjenica da je oko tri stotine hiljada (300.000 ako će mu biti lakše za razumjeti) Kurda pobjeglo iz Sirije od PKK/YPG i spas pronašlo u Turskoj
Školuju se na bosanskom, srpskom i albanskom jeziku. Prema popisu stanovništva 2011. godine, u Srbiji (bez Kosova) je živjelo 7.767 Gorana. Prema procjenama, Gorana ima više od 60.000. U Gori ih trenutno živi i radi između 6.000 i 8.000. Gorani su se do 1991. godine nacionalno izjašnjavali u popisima kao Muslimani. Pod utjecajem manipulacija kojima su bili izloženi od Miloševićevog režima, Srpske akademije nauka i umetnosti i Beogradu poslušnih kadrova rodom iz Gore, geografska odrednica Gorani pretvorena je u nacionalnu komponentu i preko noći stvorena novokomponirana nacija Goranci. Cilj je bio da se Gorani vještački i neprirodno odvoje od muslimanskog (bošnjačkog) nacionalnog korpusa i tako oslabe i podjele muslimanski (bošnjački) narod
