fbpx

Historija

U osmanskoj arhitekturi potkupolne džamije predstavljaju njen najviši domet, a Husein-pašina džamija jedinstven je primjer potkupolne džamije tog doba. Džamija je restaurirana 2006. godine, čemu su prethodile dvije donatorske konferencije. Iza sebe Husein-paša ostavlja mnoge zadužbine, od kojih je najpoznatija džamija u Pljevljima. Po svojoj arhitekturi i unutrašnjoj dekoraciji, mnogi ovu džamiju porede s carskim i ona spada u značajnije objekte islamske arhitekture na ovim prostorima

“Zločini iz protekle agresije podsjećaju nas na ‘Prvu pušku’ 1875. godine, na ‘Drugu pušku’ 1941. godine, podsjećaju na sve tegobe koje je bošnjački narod trpio u doba Kraljevine Jugoslavije, na hajduke i komite koji su prelazili državne granice i pljačkali ovaj lijepi i pitomi kraj, na one koji su u ta vremena palili i ovu kljunsku džamiju. Radi se o kontinuitetu i stvari moramo sagledavati u cjelini”, kazao je mostarski muftija Salem-efendija Dedović

U jednom nedavnom istraživanju u Americi, na upit treba li biti uvedeno u nastavnom planu učenje arapskih cifri, 56% ispitanika bilo je protiv jer je sam naziv “arapski” omražen. To je zapadna stvarnost. Slika o islamu na Zapadu nije nimalo ružičasta. Utisak dobivam da su ovdje dva aršina, jedan prema islamu, a drugi prema ostalima. I mi smo sami krivi za takvo sadašnje zapadno držanje jer smo zaboravili islamske vrijednosti

“Sejko vadi bombe i reda ih na zemunice. Kaže on meni: ‘Sad ću ja jednu bombu hakanti.’ Kažem mu ja: ‘Ma baci, boli me briga.’ Uze on bombu, skoči na zemunicu i dolje je baci. Ljudi, ona kad je pukla, dolje se samo čulo: ‘Booolničaaar, booolničaaar...’ Znači, on je nju toliko daleko bacio da je dobacio do neprijateljskih položaja”

Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U nekoliko nastavaka govorimo o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, o značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini, te o njihovom značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka

Crnogorska policija uhapsila je u maju 1992. nezakonito najmanje 66 Bošnjaka koji su izbjegli od rata i kao taoce ih predala vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića, navodno, da ih razmijene za ratne zarobljenike. Grupa izbjeglica deportirana iz Herceg-Novog 25. maja upućena je u koncentracioni logor u Foči i nekoliko ih je uspjelo preživjeti. Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore istražio je dugogodišnju borbu članova porodica deportiranih u traganju za pravdom te ko je stajao iza deportacija Bošnjaka izbjeglih iz BiH

Za njega kažu da je bio nepotkupljiv, da je kao komandant logistike bio jedan od ključnih ljudi za organizaciju odbrane grada Sarajeva. Ideja “Tunela spasa” njegova je zasluga i odvija se pod njegovim rukovođenjem. Za Stav otkriva stvari koje nikad nije javno izgovorio. General-major Armije RBiH Rašid Zorlak svoju životnu priču započinje uz konstataciju: “Samo govorim istinu, ono što sam vidio svojim očima, a o onome gdje ima sumnje neću da govorim. Nema tih para na dunjaluku kojima bi me potplatili da govorim drugačije. Ne dao Bog da se o nekoga ogriješim.” Nakon rata, ovaj vrhunski vojni stručnjak za atomsku, biološku i hemijsku odbranu, jedan od ponajboljih vojnih hemičara u bivšoj JNA, dugogodišnji univerzitetski profesor, bavi se ekološkim uzgojem pčela, kalemljenjem i uzgojem voćaka i malina. Posjetili smo ga na njegovom velikom imanju u Semizovcu kod Sarajeva. General je u sedamdesetim godinama života i radi od jutra do mraka. Sve što mu je na stolu iz njegove je proizvodnje. Posvećen je svojoj porodici i prirodi. Tokom razgovora u njegovoj bašti započela je gromoglasna grmljavina. Generalu smo predložili da se premjestimo pod krov, ali on reče da neće biti kiše. “Kako znate”, upitasmo. “Ne znam ja, znaju moje pčele. Prije kiše vraćaju se u košnicu, a sada miruju”, odgovorio je fascinantni general Armije RBiH koji je uspio što rijetko kome uspije – s prirodom je postao jedno. Poznati je pčelar i kalemar voćaka, a zna se uputiti u šumu s nožićem i izolirskom trakom. “Hvala dragom Allahu, gdje god vidim, ja okalemim. Neko će nekada pojesti. Ako niko drugi, bit će to gozba za ptice”

Knjiga Kulturni identitet bosanskih muslimana Marinka Zekića svojevrsni je nastavak rada Antuna Hangija u 21. stoljeću. Knjiga je to o običajima i kulturi bosanskih muslimana, s tim da se ovog puta oni uvažavaju i kao politički narod. Zekić piše o Bošnjacima, bošnjačkoj književnosti i kulturi, pozicionirajući islam kao nezaobilazni, čak temeljni (ne i jedini, naravno) sadržaj svega što danas prepoznajemo kao bošnjačko. S ovim bi se djelom, istina, moglo i trebalo polemizirati. Međutim, sve vrijeme stječe se dojam da je riječ o doista iskrenoj i prijateljskoj želji da se Bošnjaci upoznaju iznutra te da se u kompleksnosti svog identiteta predstave drugima. Pritom, ovoj knjizi ne nedostaje akademskog pristupa. U pokušaju da Bošnjake razumije iz kulturološke, etnološke, imagološke, antropološke i sociološke perspektive, Zekić je čitaocu ponudio ogroman broj informacija i pisanih izvora, zajedno s vlastitim promišljanjima i zapažanjima (Kulturni identitet bosanskih muslimana, Marinko Zekić, “Dobra knjiga”, Sarajevo, 2019. godine, 315 stranica)

Progon i stradanje stanovništva Ljutočke doline otpočeo je 10. juna 1992. godine, dan uoči Kurban-bajrama. Prestrašeni civili tražili su spas u bijegu na Basaču, šumskom predjelu iznad Orašca, da bi se kasnije povukli još više, na brdo Radolje. Bio je to tužan prizor. Sve ono što su teškom mukom ovi ljudi stjecali cijeli život, njihove snove i nade ostavili su samo da bi izvukli živu glavu. Spas su vidjeli u prelasku preko rijeke Une i odlasku na teritorij Republike Hrvatske, gdje su bile stacionirane jedinice francuskog bataljona UNPROFOR-a. Jedino mjesto gdje su civili mogli pronaći spas bio je most na Štrbačkom buku. Prelazak preko mosta koji su kontrolirali bosanski Srbi te ne tako daleke 1992. godine postao je za jedne most spasa, a za mnoge most stradanja i propasti, ovosvjetska sirat-ćuprija

Knjiga Kulturni identitet bosanskih muslimana Marinka Zekića svojevrsni je nastavak rada Antuna Hangija u 21. stoljeću. Knjiga je to o običajima i kulturi bosanskih muslimana, s tim da se ovog puta oni uvažavaju i kao politički narod. Zekić piše o Bošnjacima, bošnjačkoj književnosti i kulturi, pozicionirajući islam kao nezaobilazni, čak temeljni (ne i jedini, naravno) sadržaj svega što danas prepoznajemo kao bošnjačko. S ovim bi se djelom, istina, moglo i trebalo polemizirati. Međutim, sve vrijeme stječe se dojam da je riječ o doista iskrenoj i prijateljskoj želji da se Bošnjaci upoznaju iznutra te da se u kompleksnosti svog identiteta predstave drugima. Pritom, ovoj knjizi ne nedostaje akademskog pristupa. U pokušaju da Bošnjake razumije iz kulturološke, etnološke, imagološke, antropološke i sociološke perspektive, Zekić je čitaocu ponudio ogroman broj informacija i pisanih izvora, zajedno s vlastitim promišljanjima i zapažanjima (Kulturni identitet bosanskih muslimana, Marinko Zekić, “Dobra knjiga”, Sarajevo, 2019. godine, 315 stranica)