fbpx

Historija

Proteklo je više od četiri stotine godina od smrti jednog od najvećih bošnjačkih pisaca i mislilaca u oblasti tradicionalnih islamskih nauka i disciplina – Hasana Kafije Pruščaka. Kafijino djelo zabilježio je Ata’i neposredno nakon njegove smrti, a nešto kasnije, 1660. godine, i znameniti putopisac Evlija Čelebija tokom boravka u Pruscu. Čelebija je spomenuo “preuzvišenog šejha Kafiju” koji je “stekao veliko obrazovanje iz raznovrsnih nauka i napisao po jedan ogled i raspravu iz svih grana znanosti”.

Knjiga Bošnjaci i islamska kultura izvanredna je zbirka autorskih tekstova Sedada Dizdarevića koja osvjetljava pojedine aspekte islamske tradicije Bošnjaka i bošnjačke divanske književnosti. Knjiga ukazuje na utjecaje velikih perzijskih klasika na našu književnost, nemjerljivo veliki utjecaj sufizma, posebno mevlevijskog tarikata, na bošnjačku kulturu u najširem smislu, a naročito na visoku književnost. Tako nam Dizdarević nanovo otkriva Fevziju i Mejliju, Fadil-pašu Šerifovića, Sabita Užičanina i Abdulvehaba Ilhamiju, pokazujući na primjeru njihovih djela apsolutnu uključenost bošnjačke divanske književnosti u ono što je u to vrijeme bio mainstream pismenosti orijentalno-islamskog kulturnog kruga. Sam naslov Bošnjaci i islamska kultura, u knjizi pisanoj na nešto više od 150 stranica, može izgledati pretenciozno, ali tek nakon čitanja bude jasno da se ovdje misli na kulturu u užem smislu riječi, na visoku književnost prije svega. Stoga se Dizdarević posebno fokusira na djelatnost Bošnjaka na perzijskom jeziku, onom jeziku koji je u vrijeme Osmanskog carstva tretiran kao jezik visoke književnosti

“Kako su ti kameni blokovi obrađeni, kako su uklopljeni jedan u drugi, i to bez maltera, bez ičega, bolan, to samo Allah, dž. š., zna. Vidite, imate vi tu kamenica koje su teške i po nekoliko tona. Kakve su to sile bile da to naprave i sagrade, eto, to ljudima i danas nije jasno. Ima isto tako priča da je čitava ova dolina koju sad dolje vidite bila ispunjena morem i da je zapravo ova tvrđava bila napravljena odmah tu uz obalu. A nije ni to bez pameti, jer su nama naši stari pričali da su pronalazili tu dolje ispod velike gvozdene halke za koje su ti stanovnici Daorsona vezali svoje brodove. Tako se pretpostavlja da su bili dobri moreplovci i da su bili trgovci, eh, sad hajde znadi šta je i kako je istina”, priča Muriz

Osman – Aziz, književni dvojac koji čine Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević, jedinstvena je kulturološka pojava u historiji bosanskohercegovačke književnosti. Nema pouzdanog odgovora na pitanje zbog čega su se ova dva pisca književno udružila, ali njihove biografije otkrivaju da su se zbližili još kao školarci u Sarajevu, potom studenti u Zagrebu, kao mladići i sugrađani koji su, pokrenuti istim idejama, pronašli zajedničko tlo za književnu djelatnost

Knjiga Bošnjaci i islamska kultura izvanredna je zbirka autorskih tekstova Sedada Dizdarevića koja osvjetljava pojedine aspekte islamske tradicije Bošnjaka i bošnjačke divanske književnosti. Knjiga ukazuje na utjecaje velikih perzijskih klasika na našu književnost, nemjerljivo veliki utjecaj sufizma, posebno mevlevijskog tarikata, na bošnjačku kulturu u najširem smislu, a naročito na visoku književnost. Tako nam Dizdarević nanovo otkriva Fevziju i Mejliju, Fadil-pašu Šerifovića, Sabita Užičanina i Abdulvehaba Ilhamiju, pokazujući na primjeru njihovih djela apsolutnu uključenost bošnjačke divanske književnosti u ono što je u to vrijeme bio mainstream pismenosti orijentalno-islamskog kulturnog kruga. Sam naslov Bošnjaci i islamska kultura, u knjizi pisanoj na nešto više od 150 stranica, može izgledati pretenciozno, ali tek nakon čitanja bude jasno da se ovdje misli na kulturu u užem smislu riječi, na visoku književnost prije svega. Stoga se Dizdarević posebno fokusira na djelatnost Bošnjaka na perzijskom jeziku, onom jeziku koji je u vrijeme Osmanskog carstva tretiran kao jezik visoke književnosti

Knjiga Bošnjaci i islamska kultura izvanredna je zbirka autorskih tekstova Sedada Dizdarevića koja osvjetljava pojedine aspekte islamske tradicije Bošnjaka i bošnjačke divanske književnosti. Knjiga ukazuje na utjecaje velikih perzijskih klasika na našu književnost, nemjerljivo veliki utjecaj sufizma, posebno mevlevijskog tarikata, na bošnjačku kulturu u najširem smislu, a naročito na visoku književnost. Tako nam Dizdarević nanovo otkriva Fevziju i Mejliju, Fadil-pašu Šerifovića, Sabita Užičanina i Abdulvehaba Ilhamiju, pokazujući na primjeru njihovih djela apsolutnu uključenost bošnjačke divanske književnosti u ono što je u to vrijeme bio mainstream pismenosti orijentalno-islamskog kulturnog kruga. Sam naslov Bošnjaci i islamska kultura, u knjizi pisanoj na nešto više od 150 stranica, može izgledati pretenciozno, ali tek nakon čitanja bude jasno da se ovdje misli na kulturu u užem smislu riječi, na visoku književnost prije svega. Stoga se Dizdarević posebno fokusira na djelatnost Bošnjaka na perzijskom jeziku, onom jeziku koji je u vrijeme Osmanskog carstva tretiran kao jezik visoke književnosti

Izet Nanić (sin Ibrahima i Rasime) rođen je 4. oktobra 1965. godine u Bužimu. Koristio se kodnim imenom “Igman”, a borci i saradnici zvali su ga odmilja Bego. Za podvige u ratnim danima odlikovan je značkom “Zlatni ljiljan”. U toku rata imao je čin brigadira, a posthumno je januara 1996. godine unaprijeđen u čin brigadnog generala. Dvije godine kasnije odlikovan je Ordenom heroja oslobodilačkog rata. Poginuo je na području Ćorkovače, u rejonu Vijenca, u 14 sati i 30 minuta, 5. augusta 1995. godine iz neprijateljske zasjede. Dva dana poslije, klanjana mu je džanaza i pokopan je u rodnoj Nanića Dolini. Iza sebe je ostavio suprugu Sefiju, kćerku Izetu i sinove Nevzeta i Ibrahima

Srpska savremena politika podijeljena je na epizode pozorišnog junačenja i epizode – skidaj gaće. Doduše, daleko su brojnije ove druge epizode, ali povremeno se pojavi poneki srpski političar s jakim glumačkim darom koji odglumi političkog Kraljevića Marka, ali kao i u historiji, epski Kraljević Marko i historijski drastično se razlikuju. Epski Marko bio je strah i trepet za Turke, a historijski vjerni i dosljedni turski sluga koji je poginuo neslavno u bici na Rovinama 1395. godine, boreći se protiv braće kršćana, a na strani osmanske vojske i sultana Bajazita

“Sedam kolona tu su još doćerali. Ja sam tu ležo. Metak sipa oko mene, sa sviju strana, doli ispod nogu, iznad glave, sa strana, al’ u me, srećom, ne udara nijedan. I tako sam ležo jeno sedam kolona dok su još pobili. Poslije su oni ošli kao na odmor. Ošli su onoj kući gori đe su dolazili avtobuzi. Tude su išli u hladovinu, siđali, odmarali. Ja sam pokušo mogu li s ruku skinuti il da potrgam. Srećom da sam skino s ruku, ope sam nabio na ruke, pa sam lego ope potrbuške, jer znam, patrola će dolaziti. Tako sam ležo”