fbpx

Misterija kiklopskih zidina drevnog Daorsona kod Stoca

“Kako su ti kameni blokovi obrađeni, kako su uklopljeni jedan u drugi, i to bez maltera, bez ičega, bolan, to samo Allah, dž. š., zna. Vidite, imate vi tu kamenica koje su teške i po nekoliko tona. Kakve su to sile bile da to naprave i sagrade, eto, to ljudima i danas nije jasno. Ima isto tako priča da je čitava ova dolina koju sad dolje vidite bila ispunjena morem i da je zapravo ova tvrđava bila napravljena odmah tu uz obalu. A nije ni to bez pameti, jer su nama naši stari pričali da su pronalazili tu dolje ispod velike gvozdene halke za koje su ti stanovnici Daorsona vezali svoje brodove. Tako se pretpostavlja da su bili dobri moreplovci i da su bili trgovci, eh, sad hajde znadi šta je i kako je istina”, priča Muriz

 

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

 

Svuda po svijetu razasute su građevine izuzetne starosti koje zapanjuju dimenzijama, veličinom i masivnošću jedinog građevinskog materijala korištenog u to vrijeme – kamena. O metodama gradnje ovih drevnih građevina i njihovih zidina ne zna se gotovo ništa, stoga ih je zapadna nauka prozvala kiklopskim, oslanjajući se na Grke i grčku mitologiju, koji su smatrali da su tako velikim kamenjem, od kojeg su napravljene građevine grandioznog izgleda, mogli vladati isključivo ljudi ogromne snage i divovskog rasta, mitska bića – kiklopi, koji su nekad davno živjeli na Zemlji. O ovim mitskim bićima na prostoru Bosne i Hercegovine nemamo zabilježene podatke, niti narodna predaja seže tako daleko u vrijeme, međutim, ako se samo korahne sjeverozapadno od Stoca, uzbrdo i makadamskim putem, naići će se na ista takva kiklopska zdanja. Zidine od kojih zastaje dah posjetioce ne ostavljaju ravnodušnim, a vječnim avanturistima spremnim na izazove uvijek iznova raspiruje maštu i tjera ih da im se ponovo vraćaju kako bi pronašli djelić naše izuzetno bogate historije. A ovih dana u našoj zemlji kao da nedostaje avanturista jer smo, penjući se do ovih zidina, usput sreli samo jednog sredovječnog čovjeka koji čuva stado od stotinjak ovaca. Upoznasmo se, na što zapitano reče: “Ah, brat Bošnjak”, iznenadni komentar ne tako neobičan za ovdašnje ljude u čiju smo se osviještenost mogli već davno i mnogo puta uvjeriti.

PRIČALO SE O VELIKOM BLAGU DREVNOG NARODA

Ime mu je Muriz i živi u Ošanjićima. O zidinama kaže da je to antičko naselje Daorson, po nekadašnjim Daorsima, plemenu Ilira koji su naseljavali ovo područje Bosne i Hercegovine. Dodaje i kako se u narodu vrlo malo zna o samom naselju, te kako su ostale samo legende i priče starih ljudi koje su prenošene generacijama. Sjeća se i kako mu je nena pričala da je jedan čovjek po prezimenu Krnjić prije dvjestotinjak godina našao kamenicu punu zlata.

“I nije to bilo tako davno, svega 150 ili 200 godina. Bio je poslije izuzetno bogat čovjek, veliku zemlju kupio, stoku, kažu i trgovinom da se bavio. Isto tako, bio je jedan iz sela Poprati, konji mu bili zalutali, a već je večer pala. Ukazala mu se ovdje odmah kod zidina kao velika vatra, velika svjetlost. On bio oko dvjestotinjak metara dolje ispod. On gore, čatrnja puna zlata, puna, kad vam kažem. Čovjek je stao tu ispred, izgubio se. Imao je kapu na glavi, tu gdje je to vidio stavio je kapu na ovu jednu suhu draču, ko biva da obilježi gdje je to našao. Brže-bolje se vratio kući i bratu ispričao sve što je vidio. Pošto nije našao svoje konje, otišli su zajedno do komšije, od njega uzeli konje, velike vreće sa sobom ponijeli i put gore pod zidine. Došli su gore, niđe ništa. Ama, ljudi moji, ni kape, ni čatrnje, niđe ama baš ničega. Eh, sad, šta se njemu to učinilo, je li to stvarno bila čatrnja puna zlata, gdje je ta kapa završila i šta je s toga bilo, to se nikad nije saznalo. Ali, eto, ostala je priča, to su mi rahmetli nena i dedo pričali, u narodu je taj slučaj bio poznat i pričao se. Tako se tvrdi, i to pouzdano, da bi moralo biti to neko blago, bogatstvo tog naroda što je prije tu živio i što je ove zidine podigao, i to baš ovdje negdje zakopano. Hajde ga znadi, možda evo baš ti i ja sada na njemu stojimo”, u šali će Muriz.

Kaže kako donedavno tu nije bilo punkta i da se moglo samo pješke doći, te da je poslije rata to bager prokrčio da bi auta mogla prići. Tvrdi da je njemu posebno zanimljivo to što su ljudi u to vrijeme imali takve sposobnosti da grade ovako nešto. “Pazite nešto, to su kameni blokovi tako poredani jedan na drugi, ama, ti ni iglu ne možeš između njih provući. Kako su ti kameni blokovi obrađeni, kako su uklopljeni jedan u drugi, i to bez maltera, bez ičega, bolan, to samo Allah, dž. š., zna. Vidite, imate vi tu kamenica koje su teške i po nekoliko tona. Kakve su to sile bile da to naprave i sagrade, eto, to ljudima i danas nije jasno. Ima isto tako priča da je čitava ova dolina koju sad dolje vidite bila ispunjena morem i da je zapravo ova tvrđava bila napravljena odmah tu uz obalu. A nije ni to bez pameti jer su nama naši stari pričali da su pronalazili tu dolje ispod velike gvozdene halke za koje su ti stanovnici Daorsona vezali svoje brodove. Tako se pretpostavlja da su bili dobri moreplovci i da su bili trgovci, eh, sad hajde znadi šta je i kako je istina”, priča Muriz.

SAGRAĐEN U PERIODU IZMEĐU 4. I 3. STOLJEĆA PR. N. E

Daorson, u narodu poznatiji i kao Ošanjićka Gradina, nalazi se tri kilometra sjeverozapadno od Stoca. Većina arheologa mišljenja je da je to bio glavni grad ilirskog plemena Daorsa, koji su naseljavali ovo područje oko donjeg toka Neretve, od Veleža do primorja i Pelješca. 1963. godine urađena su prva iskapanja s ovog prostora, nakon čega se došlo do zaključka da je samo naselje osnovano oko 5. stoljeća pr. n. e., te da je sigurno postojalo od kraja 5. do 1. stoljeća pr. n. e. Također, pretpostavlja se da su zidine izgrađene nekada u 4. stoljeću.

Daroson je bez ikakve sumnje najbolje sačuvani ilirski grad ne samo na prostoru Bosne i Hercegovine već i cijele regije. Karlo Patsch u Glasniku Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 1914. godine piše da su Daorsi narod koji je već u 2. stoljeću pr. n. e. kovao lijepe i u detaljima tačno izvedene brončane novce s grčkim natpisom koji su vanredno rijetki. “Prednja strana novca pokazuje Hermovu glavu, a druga strana, uz plemensko ime ΔΑΟΡΣΩΝ, otvorenu lađu na vesla s rostrom, visokom savijenom stivom i bokovima. Od momčadi na lađi vide se glave dva veslača. Takav tip lađe bio je proširen na dalmatinskoj obali. Daorzi su bili međutim od mora odijeljeni plemenom Plereja, koje je nastavalo područje između Popova polja i mora (zajedno s poluotokom Pelješcem); oni su se, dakle, da dopru do mora, morali služiti Neretvom, te je ta slika na novcu bez sumnje najstariji lik prometala na Neretvi”, navodi Patsch u svom radu, te nastavlja:

“Nećemo pogriješiti ako Daorzima pripišemo i Gradinu kod Ošanića kraj Stoca. To je utvrda, koja na način naših prethistorijskih gradina leži na dominirajućoj i već po naravi zaštićenoj uzvisini. Ona je bez sumnje bila nastanjena i u mirno doba, a i u ratno doba, služila je pučanstvu okolice utočištem. S tri strane ruše se izderane i nepravilne stijene strmo prema gorskom potoku Radimlji, dok na južnoj strani prelazi mirno u visoravan. S te strane utvrđena je jakim zidom iz ogromnih kamenih kocaka, a taj je zid pojačan sa svake strane po jednim tornjem. To je način gradnje, kakov inače u našim zemljama ne nalazimo nigdje. Graditelji i klesari bili su po svoj prilici Grci iz obližnje Naornem kao što su očito i novac izrađivali Grci. Ošanićka Gradina bila je bez sumnje akropola glavnog mjesta Daorza.”

Daorsi su i prvi ilirski narod s prostora Bosne i Hercegovine koji se spominju u pisanim izvorima, i to već u 5. stoljeću pr . n. e. u djelu Hekateja iz Mileta. Ovaj ilirski narod u svojim djelima spominju i Polibije, Strabon, Tit Livije, Plinije Stariji i Klaudije Ptolomej. Također, Daorsi su prvi narod s prostora Bosne i Hercegovine koji je koristio pismo i time je postao prvi od ilirskih naroda s ovog područja koji je iz željeznog doba ušao u antičko doba. Prilikom osnivanja Ilirske države kao jedan od ilirskih naroda bili su dio ove države. Situacija se mijenja kada 168. godine pr. n. e. prelaze na stranu Rimljana, te ih na skupštini u Skodri Lucije Anije Galo proglašava slobodnim narodom i dodjeljuje im imunitet. Od tada se Daorsi u više navrata obraćaju Rimljanima za pomoć u borbi protiv ostalih ilirskih naroda, a pogotovo Delmata. Prijestolnica im je bio Daorson, koji je bio zaštićen kiklopskim zidinama dugim 64, širokim 4.2, a visokim između 4.5 i 7.5 metara.

Doc. dr. Amra Šačić-Beća, s Filozofskog fakulteta u Sarajevu – Odsjek historija, kaže da je za Daorson čula tek na pravoj godini studija. “Pomalo je i žalosno da se to ne uči u osnovnoj i srednjoj školi. Samo se uči da su neki Iliri živjeli na prostoru Bosne i Hercegovine, i to u jednoj rečenici, i time bi se završavala sva priča o tom antičkom naslijeđu naše domovine. Tokom studija sam se upoznavala s ovim periodom i shvatila sam da je to moj životni poziv i da ću se u karijeri definitivno baviti izučavanjem Ilira. Vidite, nijedan ozbiljan antičar ne može sebe tako nazivati, a da živi u Bosni i Hercegovini, a da nije makar jednom otišao na Daorson. To je najbolje sačuvan ilirski grad, uvjetno rečeno grad, ne samo na prostoru Bosne i Hercegovine već i šire regije. To je jedan od deset gradova na cijelom svijetu koji je sačuvan s kiklopskim zidinama. Daorson, pretpostavlja se, nastao je u periodu helenizma, što odgovara periodu između 4. i 3. stoljeća pr. n. e, da bi na svom vrhuncu bio u prvom stoljeću pr. n. e. Posebno je zanimljivo da su Daorson, otprilike, 48. godine pr. n. e. uništili Delmati. Vrlo se često može čuti da su Daorson uništili ili Rimljani, ili Grci, međutim, historijska je ironija, što je pomalo karakteristično za Bosnu i Hercegovinu, da su Daorson uništili drugi Iliri. I onda ne može da vam ne naumpadne poslovica kako se historija uvijek i iznova ponavlja”, napominje Šačić‑Beća.

Sam se grad sastojao iz tri dijela. Većina stanovništva živjela je u gradu ispod Ošanjića u dolini Bregave. Šačić-Beća pojašnjava kako je plemstvo naseljavalo prostor ispod zidina, a da u zidnima ipak nije niko živio. “To je bila citadela gdje bi se stanovništvo povlačilo prilikom ratnih operacija. Ono što je za nas posebno zanimljivo jeste da su nađeni ostaci koji ukazuju da je tu unutar zidina bio hram. Arheolozi smatraju da je to hram Kadma i Harmonije. To su božanstva koja se vežu za Ilire, njih su smatrali praroditeljima Ilira. Tu su također pronađeni i ostaci neke cisterne u kojoj se čuvala voda. U vojnom smislu je zanimljivo da je tu pronađen i jedan šljem grčko-ilirskog tipa. U nauci ne postoji sigurno mišljenje da li je taj šljem koristio neki ratnik, ili je on korišten u vjerskim obredima, ali ono što je sasvim sigurno jeste da datira u prvo stoljeće pr. n. e.”

Doc. dr. Amra Šačić-Beća, Filozofski fakultet u Sarajevu – Odsjek historija: Da je Daorson bilo gdje drugo u svijetu, sigurno bi bio na UNESCO Listi baštine

Doc. dr. Amra Šačić-Beća ocjenjuje da vrijednost Daorsona nije lokalna jer je to arheološki lokalitet svjetskog značaja, budući da u svijetu postoji samo deset ovakvih lokaliteta u kojem imaju ostaci takvih kiklopskih zidina. “Ja volim reći da je ovaj lokalitet bilo gdje drugo u svijetu, u Britaniji, Americi, bilo gdje, da bi sigurno bio na UNESCO Listi baštine. Najpoznatije kiklopske zidine jesu u Mikeni, a Daorson je upravo napravljen po uzoru na Mikenu, koja je danas jedan od svjetskih najpoznatijih arheoloških lokaliteta. Tu milioni turista svake godine dolaze da ih vide. A s druge strane, mi Daorson uopće ne promoviramo. Nisam vidjela niti jedan turistički prospekt na kojem bi bio akcenat na Daorsonu. A intelektualni elitni turizam privlače upravo ovakvi lokaliteti. Zamislite nekome dati nekome priliku da vidi bosansku verziju Mikene. To nijedna druga država u cijeloj našoj regiji jednostavno ne može ponuditi. Takav lokalitet bio bi bez ikakve sumnje zanimljiv turistima i s Istoka i sa Zapada. To je prilika da vidite na licu mjesta i doživite kako su ljudi živjeli prije više od dvije hiljade godina. Za nas je grad Daorson posebno važan jer upravo on dokazuje kontinuitet urbanizma na prostoru Bosne i Hercegovine preko dva milenija”, konstatirala je Amra Šačić-Beća.

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI