fbpx

Historija

Iz Sarajeva šejh Paloš dolazi u Visoko i nastanjuje se u naselju Pertac, gdje je otvorio svoju privatnu medresu. Tu podučava odrasle dječake ilm dinu i hifzu Kur’ana. Šejh Paloš postao je hafiz u četrdesetoj godini života, 1890. godine, pred šejh-hafizom Husni-efendijom Numanagićem u Visokom. Jedno vrijeme živio je u Radinovićima kod Visokog. Kako tu nije našao plodno tlo za tarikat, svoje imanje prenosi u Srhinje. Zikr devami u srhinjskoj džamiji, gdje se i danas ta tradicija vjerno čuva. Šejh je preselio na Ahiret jednog petka 1925. godine, a pokopan je do turbeta šejh Selim-babe

Osvojivši Beograd od Mađara 1521. godine, Osmanlije su ga postepeno naseljavali i pretvarali u kitnjast orijentalni grad, čija je panorama s mnogobrojnim munarama izdaleka oduševljavala mnoge evropske putnike i prolaznike tog doba. Već 1571. godine u Beogradu je bilo 27 gradskih četvrti – mahala. Beograd je koncem 16. stoljeća, po svojoj ljepoti i veličini, umnogome nadmašivao Budim, Sofiju, Sarajevo, Skoplje i mnoge druge gradove evropskog dijela Osmanskog carstva. On postaje “Dar-ul-džihad” – Mjesto ratova, kako su Osmanlije nazivale Beograd. No, Kneževina Srbija otela je muslimanima vakufsku imovinu i poklonila je Srpskoj pravoslavnoj crkvi, džamije i mezarja sravnili su sa zemljom

“Pravila se nekakva privatna monografija, privatna istorija o jednoj zaista sportskoj sredini”, govori Vidaković i dodaje da je inicijator izrade monografije, prema njegovim saznanjima, Čedo Vrbović. On je prije rata bio direktor “Ćilimare”. U toku rata nestao je s Ilidže, a “Ćilimara” je opustošena. Sada živi u Beogradu. Jedan od inicijatora je i Ljubiša Marković, bivši SDP-ov načelnik Općine Centar Sarajevo, te Vahid Ibranović. Sve trojica bili su košarkaši ilidžanskog košarkaškog kluba. Vjerovatno su oni angažirali Miroslava Jankovića da napiše monografiju.

Darko Mrđa, Dragan Marjanović, Dragomir Kezunović, Momir Savić, Boško Lukić, Novak Đukić, Miroslav Duka, Mirko Todorović, Dragoje Zmijanjac, Zoran Vuković i Jozo Đojić osuđeni su na 154 godine zatvora

: U pokušaju da Bošnjake razumije iz kulturološke, etnološke, imagološke, antropološke i sociološke perspektive, Zekić je čitaocu ponudio ogroman broj informacija i pisanih izvora, zajedno s vlastitim promišljanjima i dragocjenim zapažanjima. Izedin Šikalo istaknuo je da je Zekićeva studija svojevrsni nastavak rada Antuna Hangija u 21. stoljeću. Knjiga je to o običajima i kulturi bosanskih muslimana, s tim da se ovog puta oni uvažavaju ne samo kao vjerska i kulturna zajednica već i kao politički narod

Tekstilni kombinat, ili modna konfekcija, u Bosanskoj Krupi prije rata nosio je naziv po Lepoj Radić i uz bihaćki “Kombitekst” važio za jedno od najjačih tekstilnih poduzeća na ovim prostorima. Nakon rata i Agresije na Bosnu i Hercegovinu, ista firma dobija naziv po Amri Sedić. Ovo je priča o dvjema Krajiškinjama čije su životne sudbine duboko isprepletene i povezane patriotizmom kao životnom idejom vodiljom

Od tri sina babi Taibu i majci Esmi ostao je Sifet. Bolina supruga Jasmina ostala je sa dvoje djece – šestogodišnjom kćerkom Aidom i četvorogodišnjim sinom Jasminom.O Boli su ispjevane mnoge pjesme. I sad se pjevaju, kad se sastanu njegovi borci.

Tokom Drugog svjetskog rata u novopazarskom kraju imao je izuzetno značajnu ulogu, a prvenstveno između 4. novembra i 7. decembra 1941. godine, kada se istakao kao glavni organizator odbrane Novog Pazara i okoline od tri četnička napada, kojom je prilikom pozvao u pomoć Albance s Kosova i Bošnjake iz drugih dijelova Sandžaka. Zahvaljujući tadašnjoj uspješnoj odbrani, bošnjačko stanovništvo ovih krajeva osiguralo je svoj biološki opstanak. Partizani su ga strijeljali 21. januara 1945. godine na Hadžetu, dijelu Novog Pazara, na prostoru ulice koja se još uvijek naziva Partizanska.

Časopis Putokaz izlazio je samo tri godine, od 1937. do 1939. U ovom relativno kratkom periodu publicirana je brojna književna građa te su objavljene oštre polemike i analize stanja Bošnjaka u vremenu između dva svjetska rata. Časopis je bio lijeve orijentacije, a njegov urednik Hasan Kikić. Osim Kikića, u Putokazu su pisali Zija Dizdarević, Skender Kulenović, Hamid Dizdar, Salih Alić, Safet Krupić, Rasim Filipović i drugi

“U selu Popov Most četnici Slijepčevići iz sela Prijeđel zatekli su u kući majku Hasana Vreve i Šerifa s njihovom i drugom djecom iz sela. U ključalu vodu u kazan uzimali su jedno po jedno dijete za noge i glavom gurali u ključalu vodu, dok im oči nisu iscurile i tako su u najtežim mukama umirali. Prema saznanju i pričanju, radi se o umoru na takav način 10-15 osoba (djece)”