fbpx

240

: Još iz prijeratnih godina urađen je projekt razvoja banjskolječilišno-rekreativnog turizma i zaboravljen negdje u nekoj ladici. Termalne vode posve su neiskorištene, a lječilište Gata, kakvo jeste, unatoč visokim referencama ljekovitosti vode, ne privlači čak ni Bišćane, koji se većinom banjaju u Fojnici ili Topuskom, koje se nalazi u susjednoj Republici Hrvatskoj. Po svemu sudeći, turizam, kao branša koja će donositi profit i otvarati radna mjesta, budućnost je koja se još ne nazire u Gati

U jednoj diverzantskoj akciji, u rano ljetno jutro 1993. godine, Amirov san postade stvarnost. Ostao je bez desne ruke i desnog oka. Ranjena je bila i lijeva, a i drugo oko jedva je sačuvano. Kako sam u šali kaže, već s dvadeset godina ostvario mu se san. Drugo oko je bilo teško povrijeđeno, zbog čega su mu doktori rekli da će možda biti potpuno slijep, na šta im je Amir odgovorio da se to neće desiti jer mu jedno oko treba da ostvari ono što je zamislio

Paradoksalno zvuči da je Njemačka, zemlja koja je bila kolijevka nacionalsocijalizma – koji se temelji na vrlo sličnim vrijednostima kao i ono što se danas naziva ekonomskim protekcionizmom i nacionalizmom, a to su prije svega zatvaranje granica za strane robe i usluge uz izgovor da će to zemlju učiniti jačom – postala jedini iskreni zagovornik integracije, jedinstvenog tržišta, slobodne ekonomije

Kazuju historičari da su u Bihaću bile tri kule i da su sve tri dočekale 1870. godinu, kada su dvije porušene. Drugi, pak, tvrde da ih je bilo četiri i da su tri jedva nadživjele Belu IV. Radoslav Lopašić ih i nabraja: Dunđerska, Zabija, Kapetanova i Kani kula

Žene, djeca i starije osobe sakrili su se u podrum škole, u nadi da ih granate tu neće pogoditi. Međutim, granata ispaljena s položaja iz Srbije direktno je pogodila u podrum škole. Na licu mjesta ubijeno je od granate 11 osoba, a nekoliko ih je umrlo od zadobijenih rana na putu do Srebrenice i u samoj bolnici

Velikosrbizam nikada ne umire, on se, u po njega nepovoljnim geopolitičkim okolnostima, samo primiruje, a često i maskira kao bezopasno anahron, koristeći kao vektore osobe s naučnih, kulturnih ili političkih margina, da bi u pravom trenutku prešao s njih na svog jedinog domaćina, srpske narodne mase

“Moramo uzeti u obzir globalni kontekst u kojem djelujemo sa svim globalnim trendovima koji su dominantni u javnom prostoru, koji nikako ne idu naruku odgoju utemeljenom na jasnim tradicionalnim vrijednostima. Trebamo se pozabaviti adekvatnim odgovorom na ove trendove pa onda na jasnim strategijama graditi i odgojno-obrazovni sistem kakav želimo. Ovo je veliki izazov, nije lahko tražiti kvalitet u savremenom kontekstu, ali nemamo alternativu”

Prvi je Bošnjak koji se poklonio caru Franji. Izabran je za počasnog Vladinog savjetnika, a bio je među najzaslužnijim za gradnju pruge od Zenice do Sarajeva. Jedan je od osnivača Dioničke banke. Sudjelovao je i u Vladinom istraživanju autentičnog bosanskog grba i zastave. Tokom mandata gradonačelnika Sarajeva grad je dobio Vijećnicu, Zemaljsku bolnicu, električnu centralu, gradsku tržnicu, električnu rasvjetu i tramvaj, a reguliran je i tok Miljacke. Osnivač je lista Bošnjak, a potpisao se i u prvi Glasnik Zemaljskog muzeja. Zagovarao je integralno bošnjaštvo kao nacionalnu odrednicu stanovnika Bosne ma kojoj vjeri pripadali. Zagovarao je i uključenje Bosne i Hercegovine u tokove zapadnoevropske nauke, ali je u isto vrijeme insistirao na očuvanju specifičnih duhovnih i kulturnih formi stoljećima prisutnih na ovim prostorima. Bio je pisac, sakupljač narodnih umotvorina, političar i kaligraf, pionir bošnjačkog kulturnog preporoda. Ime mu je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak

Do džamije se od visoke trave, guste šikare, neprohodnih žbunova i korova, te ostalog rastinja kojem se ni imena ne zna, skoro i ne može doći. Usred mesdžida nikla je povisoka smokva, a miris nane, ćubre i drugog ljekovitog bilja budi čudna osjećanja i nostalgiju za nekim neproživljenim životima i vremenima. Za to je vjerovatno kriv i kameni mihrab koji se ne može ne primijetiti čim se uđe u prostor za klanjanje. Grandiozan i gord, odolijevao je stoljećima, pa poručuje da su u njemu ratove i borbe vodile stotine imama (mihrab – ar. mjesto gdje se vodi borba, rat), te da je, uprkos današnjem izgledu, iz svake izašao ipak kao pobjednik. Ali, ono što nisu uspjeli vrijeme i ljudi možda će učiniti puzavica koja je preplavila zidove ove hercegovačke krasotice, pa džamija više ne ostavlja dojam molitvenog prostora već neke evropske srednjovjekovne skrivene citadele

S pravom se može ustvrditi da je Hasan Duraković pripadao onom tipu ljudi koje krasi nevjerovatna energija i entuzijazam, iz čega je proisticao veliki aktivizam na vojnom, političkom, ali i općenito društvenom planu. On je bio čovjek kojem ništa nije bilo teško uraditi, od organizacijskih i tehničkih poslova do rizičnih i smionih poteza koji su imali sudbonosan značaj za početno vojno organiziranje odbrane bužimskog i bosanskokrupskog kraja. Za nepune četiri decenije svog dunjalučkog života, a posebno kratkog ratnog puta, Hasan je u pozitivnom smislu odradio puno posla i ostavio neizbrisiv trag