fbpx

229

“Konačnom odlukom dobili smo status Brčkog kao posebne administrativne jedinice pod suverenitetom Bosne i Hercegovine. To je trebalo značiti jače prisustvo i institucionalne veze s državnim organima i institucijama. Umjesto toga, dobili smo političko uzmicanje Sarajeva i vrlo aktivnu ulogu i prisustvo vlasti bh. entiteta Republika Srpska. Komunikacija s tuzlanskom regijom je nevidljiva”

Na generacijskom okupljanju 2017. godine, a u povodu 50 godina od upisa u Gazi Husrev-begovu medresu 1967. godine, rođena je ideja o monografiji 422. generacije Gazijine medrese. Formiran je redakcijski tim na čelu s Kemalom Balihodžićem i Suadom Berbićem i, dvije godine nakon ideje, iz štampe je izašla monografija Svjedok turbulentnog vremena. Najvažnija stvar po kojoj se pamti ova generacija jeste dvomjesečni štrajk za bolji nastavni program i bolje uvjete školovanja u Medresi

“Čak i pod pretpostavkom da u nekoj sredini, odnosno državi, regiji, opštini itd., postoji sva dobra volja da se osiguraju odgovarajući uvjeti za punu slobodu pripadnika nekog naroda, u konkretnom slučaju, nas brojčano manjinskih Bošnjaka, teško da je dobru volju moguće i realizovati bez nas samih, odnosno naše volje, intelektualne i, nadasve, organizacione spremnosti”

Po povratku u Srebrenicu, nije posustajala u borbi. Prihvatila je sudbinu koja joj je namijenjena, a koju nije željela. Hrabro je stajala u borbi za istinu o genocidu nad Bošnjacima, tražila pravdu i za žive i za mrtve, govorila gdje je god stizala, kidala lance i žice kao 2013. godine u Kravici, kada su preživjele žrtve prvi put ušle u hangare gdje je strijeljano više od 1.300 muškaraca i dječaka, povezivala često pokidane veze među Bošnjacima u Srebrenici. Nakon svega toga, vraćala se u svoju kuću u naselju Vidikovac. Kuću ispunjenu uspomenama i fotografijama svog Azmira, Almira i Abdulaha

Udruženje je imalo neki ugovor s načelnikom Opštine Srebrenica Mladenom Grujičićem o izgradnji doma za nezbrinutu djecu u Srebrenici, tako da su volonteri od građana novac tražili upravo za taj dom, koji nikada nije ni započet niti je bilo šta o njemu u medijima. “Takav papir, odnosno ugovor, zaista je postojao. Ali mi nikada nismo čuli, vidjeli ili na bilo koji način svjedočili bilo čemu što je ukazivalo da zaista postoji namjera izgradnje jednog takvog doma. Od prikupljenih para se najmanje doniralo, tu su se kupovali skupocjeni automobili, hvalili su se večerama, putovanjima i slično”, priča Enisa

Bez obzira na to što su se brčanski Bošnjaci vratili u Brčko, nastavili živjeti svoje živote uprkos zločincima, nastavili boriti se za svoje mjesto pod posavskim suncem, sjene zločina i dalje su tu, jer su i zločinci dalje u gradu. Ako se uzmu u obzir razmjere i brutalnost zločina, još je mnogo onih koji tek trebaju izaći pred lice pravde, a mnogo je i onih koje je pravda samo “okrznula”