fbpx

212

Kipchogeov, ali i dan ostalih maratonaca obilježen je intenzivnim treninzima, svako jutro i onda poslijepodne. Vrijeme između treninga krate gledajući televiziju ili čitanjem. Svi bez izuzetka peru svoju odjeću i čiste kupaonice. I tako od ponedjeljka do subote. Takav način života teško je zamisliti drugim elitnim sportašima. Čak ni teren za trening ne izgleda onako kako biste očekivali od takvog centra. Vrt s plastičnim stolicama, nekoliko krava koje im daju svježe mlijeko.

Vrijedni efendija Emir Nuhić, imam u džematu Blagaj Japra kod Bosanskog Novog, vjerovatno niti u najgorim snovima nije mogao zamisliti kakve će se poruke moći pročitati na stranici na Facebooku koju je pokrenuo s ciljem informiranja džematlija o džematskim aktivnostima. Zastrašujuće prijetnje smrću imamu džemata u Blagaju i članovima njegove porodice spadaju u dosad nezabilježen govor mržnje, bolesnih gadosti i prijetnji, u vokabular za koji smo mislili da je prestao nakon rata devedesetih godina 20. stoljeća

Izvjesni Rasmus Paludan, vođa ultradesne šovinističke stranke Čvrsti put, pali Mushaf ispred policijskog kordona koji razdvaja demonstrante i klanjače džume ispred danskog Parlamenta. Zašto su muslimani u Danskoj odlučili bijesom i džumom na nemjestu ekshibicijom izraziti otpor protumuslimanskom nasilju i terorizmu

Odnosi između kršćana i muslimana bili su regulirani posebnim pravilima. Primjerice, svjedočanstvo kršćanina i muslimana na pravnoj je razini vrijedilo jednako. Kršćani se nisu mogli oženiti muslimankama, ali ako je mješoviti brak bio obrnut, ako je musliman oženio kršćanku, djeca su bila automatski muslimani, a imovina kršćanske žene pripadala je mužu. Zakonska diskriminacija varirala je ovisno o raspoloženju središnje vlasti. Povremeno su se razlike potcrtavale, kao u slučaju zabrane nošenja ili držanja oružja ili oblačenja poput muslimana, koji su morali biti počašćeni i poštovani

Nije potrebno ni spominjati da taj defetizam i kapitulacija pred antibošnjačkim šovinizmom, takvo proskribiranje borbe za pravdu i pravednije društvo, ta normalizacija velikosrbizma i velikohrvatstva i nametanje separatizma kao legitimnog stava ne znači ništa drugo nego odustajanje od bilo kakve katarze kod onih koji poštuju ratne zločince i da to gotovo pa garantira da će se prije ili kasnije pojaviti neki drugi Karadžić koji opet neće biti na vrijeme prepoznat kao takav. Na kraju krajeva, možda to i jeste krajnji cilj.

S Fahrudinom Radončićem bio je suvlasnik firme “President nekretnine”, koja je kupila zemljište stare željezničke stanice u Tuzli za izgradnju objekta, ali zbog negativnih komentara, koji Radončiću nisu išli u prilog, jer je u to vrijeme tek ulazio u političke vode, Mišković je “nestao” iz kombinacija za Tuzlu, a Radončić je objekt izgradio uz pomoć UniCredit banke i Selvera Oruča, vlasnika trgovačke firme “Robot”.

Sada, kada je postalo profitabilno pokazati svoje pravo lice, gluma prestaje i na daske koje život (i potencijalne sinekure) znače istupa pravi Sergej Trifunović. Ma koliko bilo gadno i ružno, ipak ga je dobro i nadasve korisno takvog upoznati.

Pošto otvoreni oblici represije nisu dali očekivane rezultate, u zadnje tri decenije provodi se otvoreni ekonomski genocid. U Sandžaku ne stanuje riječ investicija. Građani su prepušteni ekonomskom beznađu i alarmantnoj sadašnjosti. Svi ekonomski putevi vode iz Sandžaka. Konvoji autobusa svakodnevno odvode sandžačku mladost u pravcu Zapada. Sandžak se polahko, ali sigurno pretvara u najveći starački dom na Balkanu.

Otvaranje pravnog i političkog procesa preispitivanja postojanja administrativne tvorevine zasnovane na genocidu i zločinu protiv čovječnosti, za koju je njen osnivač konačno i pravomoćno osuđen, logično je i prirodno – nameće se samo po sebi

Svima je dobro poznata saga o nedostatku reagenasa neophodnih za laboratorijske nalaze pacijenata. Nije ih bilo mjesecima, pacijenti su se morali snalaziti kako znaju i umiju. Izmaltretirano stanovništvo odahnulo je kada je nakon nekoliko mjeseci saga o reagensima kojih nije bilo okončana.