Vrijeme djelovanja reisa Čauševića umnogome je dalo historijsko značenje njegovoj ličnosti. Većina bosanskih historičara reći će da je kraj 19. i početak 20. stoljeća najturbulentnije razdoblje ukupne bosanskohercegovačke historije.

Raspad Osmanskog carstva, dolazak Austro-Ugarske na ove prostore i nagle kulturne i civilizacijske promjene, Prvi svjetski rat, stvaranje države Srba, Hrvata i Slovenaca, a zatim i Kraljevine Jugoslavije – okvir je od pedeset godina koji svjedoči o dinamici događaja koji su tada odvijali, a čiji je svjedok bio Čaušević.

“Situirajući misao Džemaludina Čauševića u ondašnji povijesni kontekst, ali i na vertikalu povijesti socijalne, političke, kulturne i vjerske misli u Bosni i Hercegovini, pokazuje se da je on bio jedna od najznačajnijih ličnosti tog razdoblja, a po mnogima i u ukupnoj bošnjačkoj povijesti, praveći snažne iskorake koji su od presudnog značaja za muslimansku egzistenciju tog vremena. Prije svega, on ne ostavlja nikakve nedoumice oko percepcije bošnjaštva kao integralne i neodvojive samosvijesti bosanskog naroda, koja pored svih vidljivih povijesno prisutnih veza, jezika, kulture, zajedničke povijesti, svijesti o pripadnosti bosanskome tlu i južnoslavenskom porijeklu i drugih komponenti koji čine bosanski identitet, ali i s vidnim elementima religijske različitosti. Po njemu, identitet se formira kroz povijest i nije dostatnost koja je zaokružena, već je to proces koji traje i danas i koji će trajati u budućnosti”, napisao je Nevzet Veladžić u svom radu Društveno-politički aspekt djelovanja reisa Džemaludina Čauševića, objavljenom u časopisu Bošnjačka pismohrana 2011. godine.

Čaušević ni po funkciji ni po opredjeljenju nije pripadao krugu bošnjačke političke elite tog vremena, niti je bio član ijedne bošnjačke političke opcije. Ipak, imao je sposobnost da realistički percipira društveno-političke prilike koje su tada vladale i u kojima su Bošnjaci egzistirali. Bio je vođen idejom da Bošnjaci ne smiju biti objekt već subjekt društveno-političkih promjena i da je to ono na čemu se treba temeljiti bošnjačko društveno-političko egzistiranje.

“Za Mehmeda Džemaludina Čauševića možemo reći da je dao jedan od najsnažnijih političkih doprinosa u pokušaju ostvarivanja bošnjačko-muslimanskih interesa i njihovih političkih prava. Pri vrednovanju njegovog političkog angažmana ne smijemo zaboraviti da je taj angažman van bilo koje organizirane političke stranke, kao i da su postojala razdoblja kada stranački politički život Bošnjaka uopće nije egzistirao i da je u takvim razdobljima institucija reisul-uleme bila jedina zaštitnica njihovih interesa. Jedan od prvih važnijih političkih angažmana Džemaludina Čauševića desio se nepunu godinu nakon njegovog ustoličenja na funkciju reisa, odnosno nakon poznatog sarajevskog atentata i ubistva Franza Ferdinanda 1914. godine, kada Čaušević upućuje apel svim svojim vjernicima o ponašanju u novonastalim političkim prilikama. Drugi primjer Čauševićevog političkog utjecaja na Bošnjake je u oktobru 1915. godine, kada osjeća potrebu da u školama širom Bosne i Hercegovine pojasni djeci karakter rata pišući pisane preporuke o postupcima prema nemoćnim, ranjenim i zarobljenim neprijateljima u ratu.

On je vođen idejom humanosti i zaštite slabih i nemoćnih od bilo koje vrste silnika. Njegov stav o navedenim kategorijama ljudi u ratnim okolnostima utemeljen je na islamskom učenju, a što će tek nekoliko decenija kasnije, 1949. godine, biti regulisano Ženevskom konvencijom, aktom koji reguliše međunarodno ratno i humanitarno pravo. U trećem primjeru koji je od posebne važnosti, spomenut ćemo njegov politički angažman u vrijeme prevrata i stvaranja jugoslavenske države, kada je od oktobra 1918. godine do formiranja Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) februara 1919. godine, silom prilika, bio ne samo vjerski već i politički predstavnik Bošnjaka. Četvrti primjer je vezan za razdoblje u kojem se dešavaju dinamične promjene, preciznije od jeseni 1918. godine, kada su Bošnjaci bili izloženi različitim vidovima progona, pa su se, radi lične i imovinske zaštite i sigurnosti, najčešće obraćali reisul-ulemi Čauševiću, od kojeg traže da ih svojim autoritetom i angažmanom kod vlasti zaštiti”, ističe dr. Veladžić.

Osim što je bio gorljivi reformator, predavač u renomiranim sarajevskim školama, član Ulema-medžlisa i reisul-ulema, Čaušević je bio pokretač i osnivač vjerskih staleških udruženja, časopisa i listova, njihov urednik i rado čitan saradnik i autor. Čaušević je bio blizak prijatelj s mnogim značajnim imenima iz tog historijskog razdoblja Bosne i Hercegovine. Ostat će zapisano da je bio vrlo komunikativan, susretljiv i uglađen, ali istovremeno energičan i hrabar čovjek. Za svoje stavove se borio argumentima, jasnom riječju i autoritetom.

Reis Džemaludin Čauševiću rođen je u Arapuši, petnaestak kilometara udaljenoj od Bosanske Krupe,  28. decembra 1870. godine. U bihaćkoj medresi proveo je četiri godine školovanja, pa onda 1887. odlazi u Istanbul, gdje se školuje sve do 1903. godine. Po povratku u Sarajevo biva imenovan za nastavnika arapskog jezika u Velikoj sarajevskoj gimnaziji.

Tri godine kasnije, postavljen je za člana Ulema‑medžlisa u Sarajevu. U mjesecu februaru 1910. godine postavljen je za profesora u Šerijatskoj sudačkoj školi u Sarajevu. Dvije godine kasnije, na vlastiti zahtjev, razriješen je s ove dužnosti. Predložen je za reisa 1913. godine, što nije bilo po volji Zemaljskoj vladi, koja traži da se ovaj izbor poništi. Međutim, Hodžinska kurija po drugi put jednoglasno izabra ponovo Čauševića, tako da je 26. marta 1914. godine i zvanično postavljen na tu funkciju.

Čaušević je s još većim entuzijazmom nastavio raditi na svojim programima, no konzervativna ulema spočitavala mu je pretjerani liberalizam u tumačenju šerijatskih propisa, zahtijevajući čak i njegovu smjenu. To je naročito došlo do izražaja oko pitanja pokrivanja žene po šerijatskim propisima ili dopuštanja ženama da rade u radionicama za popravak uniformi tokom Prvog svjetskog rata.

Historičar Adnan Jahić uočava da je u dijelu srpske javnosti vladalo uvjerenje da je značajna zasluga za udaljenost bosanskohercegovačkih muslimana od srpstva, pored oportunistički nastrojenih političkih elita, pripadala i njihovom vjerskom poglavaru. Jahić piše da Čaušević nije pripadao Spahinoj partiji, ali je s njom morao sarađivati u Vakufsko-mearifskom saboru i drugim tijelima vjerske zajednice muslimana. Zamjerano mu je da lično nije učio nijednu džamijsku dovu posvećenu dinastiji Karađorđevića. Nije ga bilo na proslavi desetogodišnjice pobjede srpskog oružja na Kumanovu, što je za neke bila potvrda njegove latentne srbofobije i nepatriotizma.

Sredinom dvadesetih smatrali su mnogi Čauševića glavnom preprekom nacionaliziranju muslimana. Iako je bilo pokušaja pridobijanja Čauševića za srpsku nacionalnu stvar, ističe Jahić, on nije dopustio da se vjerska zajednica i prosvjetne ustanove Bošnjaka instrumentaliziraju za nacionalističke i hegemonističke ciljeve vladajućih srpskih elita.

Zagovarao je depolitiziranu Islamsku zajednicu i škole koje će biti isključivo hramovi prosvjete. U maju 1930., na vlastiti zahtjev, odlazi u mirovinu. Ostatak života proveo je radeći na prijevodu Kur’ana s Muhamedom Pandžom, koji je objavio 1937. godine. Preselio je 28. marta 1938. godine.