Za zločine nad Prijedorčanima osuđeno je 60 osoba i izrečena im je kazna od 794 godine te dvije doživotne. Ako doživotne pretvorimo u maksimalne vremenske kazne, onda su za zločine nad građanima Prijedora do sada izrečene 884 godine zatvora.

Velimir Đurić proglašen je najuspješnijim sportskim trenerom grada Prijedora u 2014. godini.

Krivicu pred Haškim tribunalom priznao je i Darko Mrđa. Godine 2002. osuđen je na 17 godina zbog učešća u strijeljanju oko 200 muškaraca na Korićanskim stijenama.

Na optuženičkoj klupi s Kvočkom sjedili su i Dragoljub Prcać, Milojica Kos, Mlađo Radić i Zoran Žigić. Zamjenik komandanta logora “Omarska” Dragoljub Prcać osuđen je na 5 godina. I on je na slobodu pušten 2005. godine. Milojica Kos, kao komandir jedne od smjena, osuđen je na šest godina, a na slobodu je pušten 2002. godine. I Mlađo Radić bio je vođa smjene, osuđen je na 20 godina. Čuvari njegove smjene bili su izuzetno brutalni, a on je lično počinio seksualno nasilje nad zatočenicama. Iz zatvora u Francuskoj pušten je 2013. godine. Predratni taksista i ratni rezervni policajac Zoran Žigić osuđen je na 25 godina zbog teških premlaćivanja i ubistava u logorima “Omarska” i “Trnopolje”. U presudi se navodi da je koristio specijalne mehanizme i predmete za mučenje kao što su palica s metalnom glavom i tjeranje zatočenika da imitiraju pse. Zbog ubistva desetine civila bošnjačke nacionalnosti, protiv njega nikad nije podignuta optužnica u RS-u, ali se Vojnom sudu RS-a “zamjerio” jer je tokom rata ubio ženu srpske nacionalnosti, optužujući je da je “špijunka i švercerica”, a nakon toga je, tokom šenlučenja u jednoj kafani, ranio drugu ženu. Osuđen je na 15 godina i u Hag je otišao iz zatvora. U oktobru 2014. godine, kada je trebao biti pušten iz zatvora u Grazu, tražio je od austrijskih vlasti da ga ne izruče Bosni jer ga ovdje opet čeka zatvor.

Za zločine u logorima “Omarska” i “Trnopolje” Haški sud osudio je i Duška Tadića, i to na 20 godina zatvora. Bila je to prva presuda izrečena na ovom sudu i od velikog značaja za buduće presude jer je Tribunal tada utvrdio da je rat u Bosni i Hercegovini bio međunarodni oružani sukob, tj. agresija. Kao član SDS-a i njene paravojske, sudjelovao je u sakupljanju i prisilnom zatočenju civila, tukao je nemilosrdno, ubadao nožem i ubijao. Bio je karatista i često je svoje žrtve pretvarao u vreće za trening. Uhapšen je u Münchenu u decembru 1994. godine. Kaznu je odslužio u Njemačkoj. Pušten je na slobodu 2008. godine i naselio se u Srbiji.

Svi s haške optužnice za zločine u “Keratermu” priznali su krivicu. Duško Sikirica, Damir Došen i Zoran Kolundžija uhapšeni su 1999. godine. Suđenje je započelo 2001. godine i svi su negirali umiješanost u zločine. Suđenje je ušlo u završnu fazu kada je odbrana Zorana Kolundžije zatražila odgodu izvođenja svjedoka, a onda su postigli sporazum o priznanju. Nakon tri dana, i Došen i Sikirica potpisali su sporazum s tužilaštvom.

Radoslav Brđanin, predsjednik Skupštine i Kriznog štaba ARK-a i potpredsjednik Vlade RS-a, osuđen je na 30 godina.

Za zločine u logorima “Omarska” i “Trnopolje” Haški sud osudio je i Duška Tadića, i to na 20 godina zatvora. Bila je to prva presuda izrečena na ovom sudu.

Duško Sikirica, komandant logorskog osiguranja, osuđen je na 15 godina. Znao je da su ljudi premlaćivani, silovani, ubijani, a i sam je ubio jednog čovjeka. Damir Došen, vođa smjene, osuđen je na 5 godina. Dozvolio je progone i prešutno prihvaćao premlaćivanja, silovanja, seksualna zlostavljanja i ubistva logoraša. Drugi vođa smjene Dragan Kolundžija osuđen je na 3 godine. “Sada sam svjestan da sam bio oruđe u tuđim rukama i zbog toga se gorko kajem”, izjavio je. Stražar Predrag Banović osuđen je na 8 godina. Priznao je učešće u premlaćivanju 32 zatočenika, od kojih su peterica preminula uslijed batina.

I Dušan Fuštar, nekadašnji stražar u “Keratermu”, priznao je krivicu i pred Sudom BiH 2008. godine osuđen je na 9 godina. Između ostalog, učestvovao je u odabiru dvadeset zatočenika koji su odvedeni iz logora i strijeljani. Bio je na optužnici skupa sa Željkom Mejakićem, Momčilom Grubanom i Duškom Kneževićem. Tu će optužnicu Tužilaštvo u Hagu 2006. godine prebaciti na Sud BiH, koji će ih nakon tri godine proglasiti krivima. U pravosnažnoj presudi od 10. februara 2009. navodi se da su od aprila do decembra 1992. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada na bošnjačko i hrvatsko stanovništvo na teritoriji općine Prijedor, direktno učestvovali u hvatanju civila i njihovom zatvaranju u logore “Omarska”, “Keraterm” i “Trnopolje”. Željko Mejakić bio je načelnik bezbjednosti i de facto komandant logora “Omarska” i osuđen je na 21 godinu, Momčilo Gruban bio je komandir smjene u “Omarskoj” i osuđen je na 7 godina, a Duško Knežević nije obavljao nikakvu formalnu funkciju, ali je redovno ulazio u “Keraterm” i premlaćivao i ubijao zatočenike, a osuđen je na 31 godinu. U logoru “Omarska” 30. maja 1992. godine, ili približno tog dana, jedan stražar ili posjetilac logora pucao je i ubio Asafa i Avdu Muranovića; u junu ili julu 1992. stražari su do smrti pretukli Abdulaha Puškara i Silvija Sarića; sredinom juna 1992. godine Željko Timarac ubio je u prisustvu Duška Kneževića Emira Ramića; 10. jula, ili približno tom datumu, stražar Milan Pavlić ubio je Mehmedaliju Nasića; u junu ili julu Popović (Pop), Draženko Predojević i drugi stražari pretukli su do smrti Safeta Radmanovića Čifuta; sredinom juna Duško Knežević i Zoran Žigić do smrti su pretukli Bećira Medunjanina; jedne noći u junu grupa stražara ili posjetilaca logora pretukla je oko 12 muškaraca Garibovića, nakon čega im se gubi svaki trag; u junu su Duško Knežević, Zoran Žigić i još dva vojnika do smrti pretukli Daliju Hrnića; 10. juna, ili oko tog datuma, Knežević i Žilić do smrti su pretukli Slavka Ećimovića Ribara; 25/26. juna, ili oko tog datuma, stražari su do smrti pretukli Mehmedaliju Sarajlića; u junu ili julu jedan stražar pucao je i ubio Velida Badnjevića; u junu su, u prisustvu stražara ili posjetilaca logora, među kojima su bili Žigić i Knežević, pucnjima iz vatrenog oružja ubijeni Amir Cerić i izvjesni Avdić; u julu su stražari pucali i ubili Mirsada Crnalića; profesor Husein Crnkić umro je nakon surovog batinanja; u julu su stražari do smrti pretukli Rizaha Hadžalića; 20. juna do smrti su pretučeni Jasmin Hrnić, Enver Alić i Emir Karabašić; krajem juna ili početkom jula od posljedica batinanja preminuo je Miroslav Šolaja; sredinom jula pretučeni su i ubijeni Azur Jakupović i Edvin Dautović; krajem jula su iz logora nestali dr. Osman Mahmuljin, dr. Eniz Begić i Zijad Mahmuljin i Ago Sadiković, tih dana i Esad Mehmedagić, i Nedžad Šerić, i Bahrudin Kapetanović, i izvjesni Badnjević, i još sedam zatočenika, a među njima i Emsud Baltić i nekoliko muškaraca Mešića; u julu su stražari nasmrt pretukli Gordana Karduma; krajem jula pucnjima je ubijen veliki broj neidentificiranih zatočenika, među njima i pedeset zarobljenika iz sela Hambarine, u junu je umro Ismet Hodžić uslijed nedostatka lijekova za dijabetes.

Duško Knežević je od 24. maja do 6. augusta 1992. slobodno ulazio i u logor “Keraterm”: u junu Duško Knežević, Zoran Žigić i stražar Predrag Banović više su puta pretukli Emsuda Bahonjića i u drugoj polovini juna on je umro od posljedica batinanja; u junu su stražari, a među njima i Knežević i Žigić i Predrag Banović, nasmrt pretukli Dragu Tokmadžića; Knežević i Žigić učestvovali su i u premlaćivanju do smrti Seada Jusufovića Cara.

I Okružni sud u Banjoj Luci sudio je za zločine u “Omarskoj”. Presudom koja je postala pravosnažna 29. oktobra 2013. godine Milorad Tadić osuđen je na 5 godina zatvora. Kao pripadnik rezervnog sastava policije 27. jula 1992. godine dovezao se u krug logora “Omarska”. Prišao je jednom nepoznatom policajcu koji je obavljao stražu ispred “bijele kuće”. Kratko su razgovarali, a onda je stražar izveo zatočenika Sejada Sivca. Odveli su ga iza “bijele kuće” i ubili pucnjem iz pištolja. Dijelovi tijela Sejada Sivca pronađeni su u Kevljanima.

ČARAKOVO I KORIĆANSKE STIJENE

Krivicu pred Haškim tribunalom priznao je i Darko Mrđa. Godine 2002. osuđen je na 17 godina zbog učešća u strijeljanju oko 200 muškaraca iz Prijedora – bivših logoraša “Omarske”, “Keraterma” i “Trnopolja” – na Korićanskim stijenama 21. augusta 1992. Komandirao je strijeljanjem, vršio razdiobu novca i stvari od vrijednosti oduzetih od žrtava. Pušten je na slobodu 2013. godine, da bi nakon dvije godine ponovo bio uhapšen. Suđeno mu je na Sudu BiH skupa sa Zoranom Babićem. Mrđa je osuđen na 20, a Babić na jedinstvenu kaznu od 35 godina zatvora. U presudi se navodi da su kao pripadnici Prvog interventnog voda pri SJB Prijedor od maja do početka augusta 1992. godine učestvovali u širokom i sistematskom napadu usmjerenom protiv nesrpskog civilnog stanovništva u Prijedoru i oko njega. Darko Mrđa proglašen je krivim što je 20. juna 1992. ubio dva nepoznata civila u zaseoku Sredice, a istog je dana iz zaseoka Tukovi odveo Saida Sadića, koji je ubijen dva kilometra od kuće; 6. augusta 1992. godine, prilikom transporta zatočenika iz logora “Omarska” na Manjaču, drvenim kocem i šakama pretukao je četvericu civila; kada su došli pred logor na Manjači, izveo je iz autobusa Dedu Crnalića i, skupa s ostalim pripadnicima Interventnog voda, premlatio ga nasmrt; tada je učestvovao u premlaćivanju još dva zatočenika; narednog dana naredio je Jasminu Ališiću da zadavi Samira Džafića, što je ovaj i učinio; nakon toga su premlatili Jasmina Ališića, a Zoran Babić ga je na kraju zaklao nožem. Babić je nožem ubio i Nezira Kraka i Saida Babića.

Presuda je postala pravosnažna 2. augusta 2019. godine. Zoran Babić osuđen je već ranije pred Sudom BiH za strijeljanje na Korićanskim stijenama i u selu Čarakovu. Darko Mrđa nije se pojavio na izricanje presude već se dao u bijeg. Uhapšen je 3. aprila 2020. godine u Prijedoru i isporučen u KPD Foča.
Za zlodjela u Čarakovu pred Sudom BiH osuđeni su i Dragomir Soldat, vojni policajac 43. motorizovane brigade VRS-a, i Velimir Đurić, pripadnik radne jedinice Centra za obavještavanje Prijedor, oba na po 21 godinu. U presudi koja je postala pravosnažna 31. decembra 2014. godine stoji da su se, skupa sa Zoranom Babićem i još nekim vojnicima, 23. jula 1992. godine dovezli u centar Čarakova i počeli tjerati ljude iz kuća uz surovo udaranje. Skupili su muškarce pred kuću Rasima Sušića. Dragomir Soldat izdao je naredbu: “Vodite ih pred džamiju na strijeljanje, neka se mole Bogu i Aliji.” Postrojili su ih s rukama na zatiljku i odveli do džamije. Tu su ih poredali uza zid i tada je Redžep Mujdžić počeo bježati, a nepoznati vojnik krenuo je za njim i ustrijelio ga iza džamije. Kada se vratio, rekao je Velimiru Đuriću i Zoranu Babiću: “Šta čekate? Ubijte ih!” i ovi su otvorili vatru. Na licu mjesta ubili su Huseina Sušića, Rasima Sušića, Emira Čauševića i Huseina Kljajića i ranili još sedam osoba. Tada su drugi vojnici doveli Zekira Musića i strijeljali ga nad ubijenima i ranjenima, a kada su Babić, Đurić i ostali otišli, S-1 i Sead Sušić uspjeli su se sakriti. Vojnici su zapalili džamiju i dijelovi zapaljenog krova padali su po ubijenima i ranjenima. Istog dana u Čarakovu Dragomir Soldat, skupa s dva nepoznata vojnika, izveo je iz kuće Mirzana Mujdžića te naredio da ga odvedu iza kuće i ubiju. Tog dana u Čarakovu ubijeno je sedamnaest civila, uključujući i imama Sulejman-efendiju Dizdarevića.

I Mićo Jurišić osuđen je pred Sudom BiH za zločine u Čarakovu. U pravosnažnoj presudi od 11. novembra 2019. izrečena mu je kazna od 11 godina zatvora. Kao pripadnik stanice milicije Tukovi od maja do septembra 1992. godine učestvovao je u napadima na civilno bošnjačko stanovništvo u Čarakovu i okolnim selima iz kojih su mještani protjerani uz veliki broj ubistava, silovanja, nezakonitih lišavanja slobode, fizičkih zlostavljanja, pljačkanja imovine i razaranja objekata, kao i u deportaciji u logore “Omarska”, “Trnopolje” i “Keraterm”. Obraćajući se sudu, dva puta zaplakao je govoreći da nikome ništa nažao nije učinio. Na optužnici je bio i Dragomir Tintor, ali je on preminuo u februaru 2018. godine.

Osim Darka Mrđe i Zorana Babića, za strijeljanje na Korićanskim stijenama na Sudu BiH osuđeno je još devet pripadnika MUP-a RS-a. Milorad Škrbić i Dušan Janković osuđeni su na po 21 godinu, a Željko Stojnić na 15 godina. Škrbić i Stojnić, kao pripadnici rezervne policije, direktno su sudjelovali u strijeljanju, dok je Janković, kao komandir Policijske stanice Prijedor, sve vrijeme bio u pratnji konvoja od približno 1.200 civila koji se kretao iz Kozarca kroz Banju Luku i Skender-Vakuf, te je propustio priliku da spriječi zločin. Četiri autobusa s bivšim logorašima izdvojena su iz konvoja, a na Korićanskim stijenama izvedeni su zatočenici iz prvog autobusa i naređeno im je da kleknu nad provaliju, te je otvorena vatra iz pješadijskog oružja. Iz preostalih autobusa su kasnije, kada su uvidjeli da se veliki broj ljudi bacio u provaliju prije nego će biti pogođeni, izvodili manje grupe i pucali u njih iz automatskih pušaka ili iz pištolja, a kasnije su u provaliju bacali bombe. Masakr je preživjelo 12 ljudi. Presuda je potvrđena 15. februara 2013. godine. Na optužnici je bio i Milorad Radaković, on je oslobođen.
Učešće u strijeljanju na Korićanskim stijenama pred Sudom BiH priznali su Damir Ivanković, pripadnik Interventnog voda Policijske stanice Prijedor (osuđen na 14 godina), i rezervni policajci Goran Đurić (osuđen na 8 godina) i Ljubiša Četić (osuđen na 13 godina). Krivicu je priznao i Saša Zečević, pripadnik Interventnog voda, ali je Sud BiH odbio sporazum koji je u toku žalbenog postupka sklopio s Tužilaštvom i osudio ga na 23 godine. Na istoj optuženičkoj klupi sjedio je i Radoslav Knežević. I on je potpisao sporazum o priznanju krivice, ali ga je povukao jer Sud nije pristao da mu smanji kaznu. I on je osuđen na 23 godine. I Marinko Ljepoja bio je na istoj optužnici. I on je osuđen na 23 godine, dok su Petar Čivčić i Branko Topal oslobođeni.

Za zločine u Prijedoru pred Sudom BiH osuđeni su još i Dragoje Zmijanjac i Sretko Pavić. Zmijanjcu je izrečena kazna od 6 godina. Kao pripadnik neidentificirane paravojne formacije 25. jula 1992. godine došao je do kuće Halila Dedića u Ulici Slavka Rodića i upitao dvije žene: “Gdje vam je komšija Halil?”, a kada su mu odgovorile da je u kući, izveo je Halila i poveo ga niz glavnu ulicu, držeći mu pušku uperenu u leđa. Kada su prešli na drugu stranu, otvorio je paljbu i ubio ga. Ostavljajući iza sebe mrtvog Halila na trotoaru, rekao je da sve “Turke” treba pobiti. Presuda je potvrđena 6. aprila 2017. godine. Nalazi se u bijegu. Pavić je osuđen na 11 godina. Kao pripadnik Volarske čete VRS-a, u drugoj polovini jula 1992. godine, skupa s preminulim Perom Stevandićem, pored škole u Rizvanovićima strijeljao je Mustafu, Faudina, Edina, Šefku i Džemku Čašević. Konačna presuda izrečena je 16. jula 2020. godine.

SUĐENJA U BANJOJ LUCI

Okružni sud u Banjoj Luci izrekao je još sedam osuđujućih presuda za zločine u Prijedoru. Goran Nišević i Milenko Berić osuđeni su na po 6 godina. Oni su, skupa s više nepoznatih lica, 9. juna 1992. godine došli pred bošnjačku kuću u Trnopolju, odveli dva civila i ubili ih. Presuda je potvrđena 16. aprila 2015. godine.

Sabahudin Kajdić i Sreto Rokvić osuđeni su na po 3 godine. Kao pripadnici VRS-a, 17. augusta 1992. godine iz škole u Gornjoj Puharskoj izveli su civila Sefera Beširevića, odveli ga prema rudniku “Crna dolina” i ubili. Presuda je pravosnažna od 17. januara 2017. godine.

Boro Milojica osuđen je na 7 godina. Kao pripadnik Interventnog voda VI ljubijskog bataljona VRS-a, 14. augusta 1992. godine bio je u selu Hegići u Ljubiji, naseljenom bošnjačkim stanovništvom. Većina mještana već se bila sakrila po okolnim selima. U jednoj kući bio je civil, muškarac, izveli su ga u dvorište i pretresli kuću. Kada je jedan od vojnika iznio iz kuće novčanice kune iz Drugog svjetskog rata, Milojica je snajperom pucao u čovjeka i ubio ga. Presuda je postala pravosnažna 15. marta 2007. godine. Protiv Bore Milojice vodi se postupak i pred Sudom BiH. Optužen je da je ubio dvojicu civila bošnjačke nacionalnosti u Hambarinama, a jednog u Čarakovu, te da je učestvovao u ubistvu pet civila na punktu u Hambarinama, devet civila romske nacionalnosti koji su dovedeni da pokopaju leševe i jednog civila hrvatske nacionalnosti. Prvostepenom presudom od 27. juna 2019. godine osuđen je na 8 godina, ali je ta presuda ukinuta i naložen pretres pred apelacionim vijećem.

Presudom pravosnažnom od 27. marta 2007. godine Pero Đurić osuđen je na 8, a Stojan Bešir na 7 godina. Kao pripadnici VRS-a, 1. septembra 1992. godine došli su do sela Raljaš u Ljubiji, izveli iz kuće I. G., starca hrvatske nacionalnosti, i ubili ga na mostiću pored veterinarske stanice. Tijelo su gurnuli u obližnji kanal. Prije nego će ga ubiti rekli su mu: “Lezi dolje”, a I. G. je molio: “Nemoj, Stojane brate.”
Presudom pravosnažnom od 29. juna 2015. godine Sretko Dragić osuđen je na dvije, a Zoran Torbica, Dalibor Jojić i Dragan Gnjatić na po jednu godinu. Kao pripadnici VRS-a, u martu 1993. godine, skupa s pokojnim V. D., došli su pred hodžinu kuću u mjestu Ćela i zapucali, tražeći od ukućana da otvore. Hodža je iskočio kroz prozor, ali su ga sustigli. Dragić mu je sjeo na prsa, a ostali su ga držali za noge i za ruke. Udarao ga je i pokušavao mu nožem urezati krst na čelo. Odveli su ga u drugu kuću gdje su ga, skupa s pokojnom G. B., zlostavljali do zore.

Drago Radaković i Draško Krndija osuđeni su na po 20 godina, a Radoslav Knežević na 10. U presudi potvrđenoj 18. aprila 2006. godine stoji da su, kao pripadnici rezervnog sastava policije RS, zajedno s K. D., krajem marta 1994. godine dogovorili da idu “ubijati muslimane”, pa su došli do kuće jednog bračnog para. Krndija i Knežević čuvali su stražu dok su Radaković i K. D. razvalili vrata, ubacili bombu, a onda ušli i pištoljem dokrajčili ranjene supružnike. Noću 30. na 31. mart opet su opkolili jednu kuću, a K. D. ušao je unutra i pištoljem ubio vlasnika. Tada je Knežević otišao u policijsku stanicu, a ostala trojica do druge kuće. Krndija i K. D. bacili su bombe, a onda je Krndija postavio plastični eksploziv na prozor. Nakon snažne eksplozije, dotrčao je Knežević s još jednim policajcem i zatekli su ukućane žive i uznemirene. Kada su izašli iz kuće, kazali su ovoj trojici da ih ne diraju dok oni ne odu. Čim su otišli, Radaković, Krndija i K. D. ušli su u kuću i ubili troje ljudi.

Dušan Gagić i Mladen Popović osuđeni su na po 10 godina. Noću 30. na 31. mart 1994. godine, zajedno s još dvije osobe, došli su do kuće starijeg bračnog para (Razija i Rejhan Sikirić) u naselju Urije. Skupa su ustrijelili mušku osobu, a ženu je ubio Gagić. Na optužnici je bio i Đoko Došen, ali je preminuo prije izricanja presude koja je pravosnažnom postala 23. septembra 2009. godine. Za ovaj zločin osumnjičen je i Aleksandar Knjeginjić, koji je krajem 2016. godine uhapšen u SAD-u i osuđen na godinu zatvora jer prilikom useljenja nije naveo da je bio pripadnik VRS-a.

Okružni sud u Banjoj Luci izrekao je i osuđujuću presudu za zločine u logoru “Manjača”, u koji su prebačeni zatočenici iz Prijedora. Željko Bulatović osuđen je na 11, Siniša Teodorović na 8, a Zoran Gajić na 6 godina. Kao pripadnici Vojne policije I krajiškog korpusa VRS-a i kao stražari u “Manjači”, oni su od juna do augusta 1992. godine ubijali, zlostavljali i zastrašivali zatočene civile. Zajedno s ostalim stražarima, palicama i šakama tukli su zatočenike koji su pri dospijeću u logor morali proći kroz špalir, tukli su i u štalama u kojima je nekada bila smještena stoka i u kojima je bilo između 600 i 800 zatočenika. Presuda je pravosnažna od 17. novembra 2006. godine. Na optuženici su bili i Dragan Bajraktarević, Radenko Vucenović i Milorad Topić, ali su oni oslobođeni.

Za zločine u logoru “Manjača” Županijski sud u Splitu pravosnažno je osudio komandira straže Mirka Graovca na 15 godina zatvora. Županijski sud u Zagrebu osudio je Dana Lukajića, vođu operativnog tima organa bezbjednosti u “Manjači”, na 6 godina, ali ova presuda, koja je postala pravosnažna 3. januara 2020. godine, odnosi se samo na zločine počinjene nad zatočenim pripadnicima HVO-a i HOS-a.