Radila je na osnivanju mnogih za to vrijeme naprednih klubova i društava, bila potpredsjednik Matice iseljenika, član Saveza za iseljenička pitanja, publicistkinja, član redakcije naših novina, piše za brojne listove u SAD u i Kanadi, nekad pod pseudonimom, nekad pod punim imenom, a sarađivala je i s istaknutim revolucionarima. Uz gotovo bezbrojne političke i privatne obaveze, ipak nije zapostavila svoju najveću ljubav – slikarstvo

Prva žena‑slikar iz Hercegovine, Milena Šotra-Gaćinović imala je neobičan životni put. Iako je u djetinjstvu, kako sama kaže, crtala bolje od mlađeg brata Branka, slavnog grafičara (za koga se još u osnovnoj školi šaputalo da crta bolje od učitelja), Milena nije ni sanjala o tome da postane slikarica. Rođena 1909. godine u selu Pješivac kod Stoca (smještenom između kanjona Bregave i Radimlje), ime je dobila po crnogorskoj kraljici Mileni koja je osnovala Institut za djevojke na Cetinju i u koji su je roditelji htjeli poslati na školovanje. Međutim, porodica je osiromašila pa je Milena Šotra završila svega tri razreda ženske zanatske škole. Skoro svi iz familije imali su poneku “umjetničku žicu”. Milenin djed Jovo bio je čuveni majstor-rezbar, a otac Danilo usavršio je te rezbarije i pravio male portrete umjesto fotografija, te pisao za mnoge časopise koji su u aneksiranoj Bosni i Hercegovini izlazili na našem jeziku, između ostalih i za Vrač-pogađač, gdje se potpisivao kao Mahmut Tica iz Kozica. Kad su ga austrougarske vlasti uhapsile, iz zatvora je kući slao lijepe crteže, tj. pisma u slikama.

Očev dar naslijedila su i djeca, prije svega sin Branko i kćerka Milena. Branko Šotra postao je čuveni grafičar, slikar, komunist i partizan. (Do 1992. godine u Stocu se nalazio njegov memorijalni muzej.) Majka Boža svoju je kreativnost iskazivala u “ženskim” poslovima: lijepo je tkala, sama smišljala mustre i dobro slagala boje na svojim serdžadama. Njenim stopama krenula je Milenina sestra Rajka Borojević, “heroina jednog vremena” koja je okupila dragačevske tkalje i njihovo arhaično, tradicionalno tkanje umjetnički oblikovala i prilagodila savremenom načinu života i tržišta. Te kolekcije iz Dragačeva proputovale su svijet i svugdje izazivale divljenje. Od zarade su njene tkalje sagradile moderan zadružni dom i dale mu ime svoje učiteljice. Kasnije je Rajka Borojević objavila i knjigu o njihovom radu (Rajka Borojević, Iz Dupca u svet, Etnografski muzej, Beograd, 1964; 2006).

Komunistički pokret i drugovanje s Mustafom Golubićem

Pošto je nisu mogli školovati, roditelji su Milenu udali (imala je svega 16 godina) za sveštenika Vojislava Gaćinovića (brata poznatog revolucionara Vladimira Gaćinovića), kasnijeg novinara i publicistu. Kao mnogi drugi mladi parovi toga vremena, i oni su svoju sreću potražili u Americi. Tamo je Milena bila veoma aktivna: učila je našu djecu maternjem jeziku, nacionalnoj historiji, organizirala priredbe u kojima je istovremeno bila režiser, glumac, scenograf, kostimograf i muzičar. Ipak, “obećana” zemlja nije bila pravo mjesto za njih i već 1934. godine dolaze u Beograd. Taj kratkotrajni povratak u Beograd povezao ih je s revolucionarnim komunističkim pokretom i odredio budućnost. Milenina tri brata, kao i muževljev brat već su bili komunisti, pa kuća bračnog para Gaćinović postaje sastajalište mladih komunista i intelektualaca, a u dostupnoj je literaturi Milena “odjednom našla put i odušak za sve gdje je dotad kao žena iz patrijarhalnog svijeta bila potiskivana”. Milenin muž dovodi kući i školovane slikare i njihov će utjecaj biti presudan na slikarsko opredjeljenje njegove supruge. Bili su to Jovan Bijelić i Petar Dobrović, koji su već tada u Beogradu imali svoje škole-kurseve. Milena je pohađala onaj Dobrovićev, na Kolarčevom univerzitetu. “Pozivao me je i Bijelić i čitao svoje stihove. On je i pesme pisao! Ali, meni se više dopadalo Dobrovićevo slikarstvo. On mi je u slikanju ljudske figure pružio najbolji temelj. Ipak, intimno mislim da je Bijelić nesebičnije prenosio svoja znanja na učenike, a Dobrović je, pored svega, bio malo na odstojanju.” (R. Tomašević, Portreti, pejzaži i sećanja, TV Novosti, Beograd, 25. juni 1975. godine)

Slikanje kod Dobrovića nije izučila do kraja jer je po nalogu Partije trebalo da ode u Ameriku i među našim iseljenicima širi napredne ideje. Prvo je otišao muž, a Milena s dvoje male djece ostaje godinu dana u Parizu, gdje je radila u Udruženju jugoslavenskih studenata, koje je predstavljalo protutežu tamošnjim fašističkim organizacijama. Poslije nekog vremena nastavlja svoje studije slikarstva i s Vojom Dimitrijevićem pohađa časove slikanja kod izvanrednog pedagoga i slikara Andréa Lhotea. Za nju je on bio neiscrpna riznica znanja. Po cijeli dan radila je kod njega u školi, a uvečer odlazila da crta u školu “Gran Sumije”, gdje se radilo bez instruktora. Uvijek je govorila da je od Lhotea mnogo naučila i još godinama kasnije žalila što nije mogla duže ostati u njegovoj školi. U Parizu su tada boravili Lubarda, Peđa Milosavljević, Danica Antić, Milena Barili-Pavlović, Rajka Merčep, Mirko Kujačić, Sabahudin Hodžić, Stevo Bodnarov… Osim slikara, upoznala je i mnoge nove komuniste koji su tu živjeli ilegalno. Jedan od njih bio je Mustafa Golubić (Stolac, 1889 – Beograd, 1941), čovjek nevjerovatne biografije, između ostalog bivši apisovac, poznati revolucionar, sovjetski obavještajac (1944. godine proglašen za narodnog heroja Sovjetskog Saveza), u to vrijeme funkcioner Komunističke internacionale.

“Ranije se nismo poznavali. Hteo je da me vidi jer smo zemljaci, rođeni u susednim selima. Mislio je da sam skoro bila u Hercegovini, pa je mislio da će od mene nešto čuti i o svojoj porodici. ‘Kako mi je majka’, bilo je prvo što me upitao. I u njegovom oku se zablistala suza. Ja nisam ni znala njegovu majku, nisam znala ni da li je živa. I bilo mu je mnogo teško što ne mogu ništa da mu kažem. Videla sam koliko pati za svojima. Mustafa je poznavao mog oca i to je bio jedan od razloga što je hteo da me vidi. – Otac ti je pošten čovek – rekao je – znam da je spasio glavu Muhamedu Mehmedbašiću. Nemoj da obrukaš svoga oca.” (R. Tomašević, Portreti, pejzaži i sećanja, TV Novosti, Beograd, 25. juni 1975.)

I Milena Šotra-Gaćinović nije obrukala svoga oca. Razumjela je bol i čežnju neustrašivog Mustafe Golubića za majkom i, nošena onom Mustafinom suzom, zaputila se u Hercegovinu da nađe nanu Nuru. Donijela joj je sinovljevu fotografiju s posvetom pozadi: “Mojoj dragoj, prelijepoj majci, za uspomenu, Mujka.” I uplakanoj starici dugo pričala o sinu, uvjeravajući je da ne plače nego da se ponosi njime. Na kraju posjete ju je fotografirala i vratila se u Pariz: “Golubić je bio duboko potresen kad sam mu pružila fotografiju majke. Taj čovek od čelika, kojeg su kasnije gestapovci u Beogradu mučili i ubili, a da nisu doznali ni njegovo ime, a kamoli šta drugo, zaplakao je tada kao dete.” (R. Tomašević, Portreti, pejzaži i sećanja, TV Novosti, Beograd, 25. juni 1975.)

Mustafa Golubić je taj događaj ispričao ovako: “Milena je fascinantna! – i pomen te dame izlečilački bi me raznežio. S porodicom se zaputila u Ameriku planirajući da izvesno vreme provede u Parizu i okonča započete studije slikarstva. Uspostavila je kontakte s mnogim našim studentima kada sam rešio da je potražim. (Odvajkada sam bio dobar sa njenim ocem, a muž, Vojislav, rođeni je brat mog velikog druga i saborca Vladimira Gaćinovića.) Ne znam šta mi je naspelo pa sam je, iz čista mira, odmah po upoznavanju, upitao kako mi je majka, na šta mi je ona, gotovo se izvinjavajući, rekla da mi majku nije upoznala, niti je čula kakvu novost o njoj. Uočivši mi suze u očima, ne'š mi verovati, ostavila je decu samu u Parizu, i otputovala vozom za Čapljinu! Pronašla mi je majku, i fotografisala je onako ponosnu, u dimijama, i ja sam se na tim fotografijama sit isplakao kad sam ih video! Sreća u nesreći je da je Milena iz Hercegovine donela po bocu rakištine od košćele, iliti bostana i likera od smokava i murava, da vratim prisustvo i daha i duha! Ih, da nam je sada, godinu ti ljubim, koji gutljaj, žgaravicu da speremo! (…) (Milan Janković: Dosije Golubić, /Mustafa Golubić, PRILOZI ZA (H)ISTORIJU ANARHIZMA, Novi Sad, 2016.)

Fašisti su je zvali “Popadija Staljinovna”

Pasoš Milene Šotre-Gaćinović već je tada bio ispunjen crvenim mastilom, što je značilo da je “crvena” i da policija na nju obrati pažnju. I pored opasnosti od hapšenja, družila se s ilegalcima, tako da iz tog vremena potječu i onaj slavni i vjerni portret Veljka Vlahovića i portret Ive Lole Ribara. Inače, “grad svjetlosti” pamtila je po tome što se tamo “nagladovala za čitav život”. U Americi su po partijskom zadatku, a pod plaštom crkve, koristili veze i ugled stečen prilikom ranijeg boravka u SAD‑u, pa su uspjeli prodrijeti u prave crkve koje su bile tvrđave. Znalo se, ko je imao crkvu, imao je čitavu koloniju, tako da su te crkve predstavljale prave bunkere za odbranu svega reakcionarnog, bile su uporišta u borbi protiv napretka i demokratije. Poznati komunisti u iseljeništvu tu nisu smjeli ni priviriti, a kamoli nešto raditi.

Radila je na osnivanju mnogih za to vrijeme naprednih klubova i društava, bila potpredsjednik Matice iseljenika, član Saveza za iseljenička pitanja, publicistkinja, član redakcije naših novina, piše za brojne listove u SAD‑u i Kanadi, nekad pod pseudonimom, nekad pod punim imenom, a sarađivala je i s istaknutim revolucionarima. Uz gotovo bezbrojne političke i privatne obaveze ipak nije zapostavila svoju najveću ljubav – slikarstvo. Druži se s ukrajinskim avangardnim vajarom Aleksandrom Arhipenkom, koji joj je puno pomogao u slikarskom radu i doprinio razvoju kolorističkog osjećanja. Na njegovoj slikarskoj školi u Woodstoku provela je dvije godine, a to je prijateljstvo porodici pomoglo u najtežim trenucima. Naime, u New Yorku, u svojoj parohiji bračni par Gaćinović diže glas protiv fašizma i jugoslavenskih izdajnika, pa Fotićevi ljudi usred zime zakivaju vrata crkve i “crvenog sveštenika” i “crvenu popadiju” s djecom izbacuju na ulicu. Mužu Vojislavu oduzeta je ne samo parohija nego i sveštenički čin, tako da porodica ostaje bez sredstava za život. Osim toga, oboje su ih optužili kao komunističke agente te tražili od američkih vlasti da ih deportiraju u Jugoslaviju. Poslije suđenja u New Yorku, raspop Vojislav Gaćinović preuzima Crkvu sv. Đurđa u Pittsburghu, koja je smatrana nelegalnom i uskoro prozvana Titovom crkvom. Fašistički agenti, doušnici i propagandisti napadaju “crvene suknje”, Milenu nazivaju “Popadija Staljinovna”, pokušavaju onemogućiti proslave Prvog maja i Dana žena. Milena se dalje bori, Crkva je pretvorena u trezor, u skladište lijekova, hrane, obuće. I kad je i “Titova crkva” bila pred zatvaranjem, Arhipenko uspijeva isposlovati da Milena dobije stipendiju za školu primijenjenih umjetnosti na odsjeku za studije kostima na Akademiji u New Yorku.

Iako je bila dobra studentica i često izlagala, ubrzo je prekinula školovanje jer je počeo Drugi svjetski rat. Saznala je da su joj roditelji ubijeni već prvih dana okupacije, dom razoren, sestra i braća u šumi. Čim je čula da je osnovan AFŽ u Jugoslaviji, pokrenula je osnivanje Udruženja demokratskih Srpkinja u Americi. Program ovog udruženja zasnovan je na istim principima kao i AFŽ. Godinama je kao sekretar rukovodila radom Demokratskih Srpkinja Amerike i putovala po SAD‑u i Kanadi; uređivala je glasnik ovog odbora i sarađivala slikom i riječju u mnogim naprednim listovima širom Amerike i Kanade, a u propagandni je rad uključila i znatan dio naših umjetnika koji su u to vrijeme živjeli i stvarali u Americi. Od radnica koje su radile teške poslove u fabrikama napravila je prvi ženski hor koji je pjevao partizanske i ruske pjesme. Nekoliko dana poslije zasjedanja Antifašističkog zasjedanja žena u Jajcu 1943. godine, hor je radnicima čeličane u Pittsburghu otpjevao: “Na Kordunu grob do groba…” Bio je to početak velike akcije za prikupljanje pomoći koja će biti upućena Narodnooslobodilačkoj vojsci i narodu.

Platna su joj bila vedra kao nebo hercegovačko

Tih godina shvatila je šta znači živjeti u tuđini, pa je govorila da “nigdje smrt nije tako strašna kao daleko od rodne zemlje. Kad iseljenik umre, onda je to potpuna smrt, kao da između rođenja i smrti nikad ništa nije ni postojalo, nestane čovjek kao da ga nikad nije ni bilo…” I trudila se da tu surovost umanji, da ljudima približi domovinu, a sama je sve to vrijeme proplakala sanjajući zelenu Neretvu i procvjetale šipke kod kuće, tamo daleko… S prvom grupom iseljenika-povratnika iz SAD i Kanade vratila se u oslobođeni Beograd, gdje se aktivno uključila u javni i politički život. Radila je u Tanjugu, pa u Sekretarijatu za inostrane poslove. Penzionirala se 1960. godine, i tek se tada potpuno posvetila slikarstvu. Osnovala je grupu “8. mart” i s njom često izlagala. Bila je član Udruženja likovnih umjetnika Srbije.

Likovni kritičari isticali su da “slikarstvo Milene Šotre pripada dubokoj i istančanoj čulnosti, jednoj prefinjenoj dinamici boja, gdje je, zna se, dominantna zelena – boja Neretve. (…) Na njenim platnima, inače, dosta je oslikana voda zbog, kako sama kaže, neugašene žeđi koju je ponijela iz Hercegovine, pa tako i sve rijeke, i Dnjepar, i Sena, i mora i jezera imaju boju Neretve. “Iako je moj brat Branko sebe našao u grafici, ja ništa ne mogu da zamislim bez boje. Vuče me neodoljivo rodna Hercegovina, Radimlja sa svojim stećcima, rascvjetali šipci… U nju navraćam često i želim da je likovno iskažem. Tamo se vraćam po djetinjstvo, po nešto što sam prije mnogo godina ostavila. S njime sam, često, u mislima živjela u Americi. Zato su, vjerovatno, i moja platna vedra kao nebo hercegovačko.” (Oslobođenje, Sarajevo, 17. maj 1969. godine, u razgovoru s Cicom Arnautovićem.)

Rascvjetali su šipci i česta tema Mileninih slika. Sjećala se da je Skender Kulenović odnio svježu sliku procvjetalog šipka i, zauzvrat, obećao poslati Sonete. Penzionerske dane provela je neumorno slikajući, kao da je htjela nadoknaditi sve one godine u kojima to nije mogla. Putovala je i slikala, četkicom “zapisivala” predjele kroz koje je prolazila, družila se sa starim i novim prijateljima koje je portretirala, pa im poklanjala te portrete. A neki od njih imali su i slikarskog talenta, npr. Mak Dizdar, za kojeg tvrdi da je imao mnogo talenta za slikanje, pa je i njoj otimao četkicu iz ruke; Veljko Vlahović, “kome nije dostiglo vremena da se iskaže”, također je imao dara za crtanje i nekoliko joj je puta rekao da će se posvetiti crtanju kad ode u penziju.

Kad se umori od slikanja, uzimala je olovku u ruke i u male (kao Neretva zelene) školske tekice ispisivala svoje godine iz Amerike. Nije pisala uspomene nego je radila na knjizi o naprednom radničkom pokretu među našim iseljenicima u Americi. “Malo je knjiga o tome napisano, a u nekim napisanim istina je pomalo zamućena”, govorila je zapisujući sve što je znala i preživjela. Od toga ogromnog materijala nastala je knjiga Viđenja iz iseljeničkog života u Americi, Vojnoizdavački i novinski centar Beograd, 1990. godine (knjiga 381 – Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije).

Rodnu kuću u Pješivcu braća i sestre Šotra obnovili su davno i poklonili za školu. Početkom osamdesetih pisala je Galeriji ULUBiH, pod čijim se patronatom nalazila galerija Branka Šotre s ponudom da Stocu pokloni svoju zaostavštinu od 50 slika i sve što bude stvorila dok je živa (to su mahom slikarski putopisi s tri kontinenta), ali odgovor nikad nije dobila.

“Čujem da od Galerije nije ostao ni kamen na kamenu!? I, nakon tri decenije, to doživljavam kao Brankovu drugu smrt. Jer, sve smo rodnom Stocu dali što je iza njega ostalo. Čula sam da je samo ikonostas iz čapljinske crkve, koji je radio tridesetih godina, sačuvan i odnesen u Zagreb. Inače, Branko je umro 1960. u Švajcarskoj. Poluživog sam ga odvela tamo, na operaciju. A, ubrzo se i vratila, noseći tek urnu s njegovim pepelom. Nakon toga sam se penzionisala, nisam više mogla…” (Milena Šotra – ram za sliku šarma, autor: Minja Bojanić, STOLAClook; 18. septembar 2012. godine, arhiva)

Tokom ratnih godina u Bosni i Hercegovini 40 svojih slika prodala je na aukciji i svaku paru poslala tačno na adrese prijatelja, poznanika, unesrećenih i obezdomljenih u Bosni i Hercegovini. Prva slikarka Hercegovine umrla je 2003. godine. Uspomenu na Milenu i Branka Šotra danas čuva Galerija legata Milene Šotre u Muzeju Hercegovine u Trebinju. Galerija sadrži 24 umjetničke slike s motivima Hercegovine i Putopis po Rusiji te 15 grafika slikarkinog brata, čuvenog grafičara Branka Šotre.