Čitajući Alića i njegove radikalizirane drugare, stječe se utisak da ovi zapravo salonski revolucionari žive u nekoj vrsti diktature u kojoj ne postoje demokratski izbori ili bilo kakvi mehanizmi da se smijeni ta navodno “kriminalna i korumpirana vlast”. Da li Alić i njegova vesela družina potencijalnih šumskih banditen zaista žive u takvim deluzijama ili je u pitanju nešto sasvim drugo? Čitajući ovakve komentare, vrlo brzo se primjećuje da je povod pozivanja na nasilje, na mučenje, na revoluciju te na negiranje legitimnosti demokratskih izbora vrlo prizeman i jednostavan. Alić, njegovi istomišljenici i Naša stranka za koju glasaju ne mogu “demokratskim putem” ili “demokratskim metodama” privući dovoljan broj glasača, i to upravo zbog onoga što oni istinski jesu: ekstremi i čudaci s margina čijih se ideja i ideologije gnuša pošten i normalan svijet. I to je glavni razlog za ove patnje mladih Valtera koji smatraju da narodu koji neće da glasa onako kako to zamišlja balava avangarda (to jest oni) treba po svaku cijenu uličnom revolucijom, ili nekim sličnim nasiljem, nametnuti progresivnu vlast Alića i njegovih alića. Njima je demokratija tek sredstvo, a ne svjetonazor ili vrijednost, tek privremeno pomagalo koje se može i treba odbaciti ako ne služi svrsi njihovog dolaska na vlast.

U tom smislu Alić vjerovatno i ima pravo, postoji i postojat će sukob u ovoj zemlji između NJIH, identitarne i političke manjine i margine koja bi da sukobima i nasiljem dolazi na vlast i “brutalno muči” političke neistomišljenike, te NAS, tj. bošnjačke demokratske većine koja neće dopustiti da joj za vrat opet zajaše – ili pritišće koljenom tako da se ne može disati – totalitarna manjina kojekakvih čudaka i odroda.