Pouzdani podaci o broju bosanskohercegovačkih državljana koji u zemljama zapadne Evrope borave bez dozvole postoje samo u Njemačkoj. Samo će iz ove države u Bosnu i Hercegovinu biti vraćeno 3.300 osoba koje u Njemačkoj nisu dobile azil

Pišu: Enisa ALAGIĆ i Jakub SALKIĆ

O životima bosanskohercegovačkih imigranata u zemlje zapadne Evrope, u kojima su se prijavili kao azilanti, mogli bi se napisati romani, ali oni sami o tome i neće baš mnogo da govore. Prije 10 godina hiljade porodica iz Bosne i Hercegovine krenule su u zemlje zapadne Evrope, nerijetko rasprodavši svu imovinu ili pozajmivši novac da plate “prijevoznicima” da ih prebace preko granice, u Njemačku, Francusku, Švicarsku…, misleći da ih ondje čeka med i mlijeko, a niko im nije rekao da će morati po noći prelaziti granice pješke, kroz šume, riskirajući vlastite i živote svoje djece.

Kada bi došli na odredište, prijavili se za azil, nerijetko su spavali na klupama u parkovima, ili, u boljim slučajevima, imali su krevet u centru za azilante, ali su dane morali provoditi na otvorenom, u gradovima u kojima nemaju nikoga svoga, gdje ne znaju nikoga niti se s kim mogu sporazumjeti. Koliko je dugo trajala ta agonija? Nekome nekoliko dana, nekome nekoliko mjeseci. Onda bi dobili neki stan, socijalnu pomoć u vidu bonova za hranu, ali ne bi mogli raditi i zarađivati hljeb za sebe i svoju porodicu. Jedini poslovi koje su mogli dobiti jesu oni “nacrno”, što opet sa sobom nosi konstantni strah od policije. I tako godinama dok se ne riješi status, neki dobiju “papire” i ostanu, a neki ne. Ovi koje sudbina nije blagonaklono pogledala prisiljeni su se vratiti u svoju jedinu domovinu, Bosnu i Hercegovinu.

Samo će iz Njemačke, kako je najavljeno, u BiH biti vraćeno 3.300 osoba koje u ovoj zemlji nisu dobile azil, i to na osnovu Sporazuma između BiH i Evropske unije o readmisiji osoba koje u zemljama EU borave bez dozvole. Pouzdani statistički podaci o broju bh. državljana koji u zemljama zapadne Evrope borave bez dozvole postoje samo u Njemačkoj, koja je ujedno i najveća druga “domovina” Bosanaca i Hercegovaca. U ostalim zemljama EU nema pouzdanih podataka, tako da se može samo pretpostavljati koliko će iz njih biti “povratnika” u Bosnu i Hercegovinu.

DVA LETA MJESEČNO

Medžid Lipjankić iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH kaže da je za sada najveći pritisak za deportaciju državljana Bosne i Hercegovine iz Njemačke, Švicarske, Švedske, Francuske, Austrije i Belgije, a moguće je uskoro i iz Italije.

Lipjankić smatra da se od ovog nepotrebno pravi velika priča, jer već deset godina BiH prihvata svoje građane koji su deportirani iz zemalja u kojima nisu dobili azil, istina, broj takvih građana iz godine u godinu sve je veći. Primjera radi, 2013. godine, kada je počela primjena Sporazuma o readmisiji, bilo je nešto više od 100 bosanskohercegovačkih građana koji su vraćeni u BiH, 2016. godine u Bosnu i Hercegovinu vraćeno je 1.939 osoba, a 2017. godine 1.458. Ukupno, od 2013. godine do danas je u Bosnu i Hercegovinu vraćeno oko 5.500 osoba koje nisu dobile azil u evropskim zemljama.

Najviše njih, kako kaže Lipjankić, dolazi iz Njemačke, koja je, vodeći računa o kapacitetima BiH, uspostavila sistem vraćanja osoba koje nelegalno borave u Njemačkoj, pa tako se svakog mjeseca azilanti u našu državu vraćaju s dva čarter-leta.

“Evo, baš smo 8. marta imali jedan let, a sljedeći očekujemo 23. marta”, ističe Lipjankić.

Potpisivanjem Sporazuma o readmisiji, Bosna i Hercegovina preuzela je obavezu da zbrine ljude koji su iz evropskih zemalja vraćeni jer nisu dobili azil. U tu svrhu osnovan je i Readmisijski centar, koji prihvata bh. građane koji su deportirani iz drugih zemalja.

Edin Benjo, upravnik Readmisijskog centra u Mostaru, kaže da informacija o 30.000 bosanskohercegovačkih državljana, migranata iz EU koji će biti vraćeni u BiH, nije potvrđena.

BESPLATNA POMOĆ

“Po osnovu Sporazuma o readmisiji, koji je bio jedan od uvjeta za bezvizni režim, BiH mora primiti nazad svoje državljane koji nisu dobili potrebne papire u EU. Njemačka je za ovu godinu najavila da će biti vraćeno 3.300 bh. državljana”, kaže Benjo.

Readmisijski centar u Mostaru jedini je ovog tipa u Bosni i Hercegovini, a može primiti 100 ljudi na 30 dana. Od 2012. godine do danas kroz Centar je prošlo 80 ljudi, a trenutno nema niti jednog našeg državljanina u ovoj ustanovi.

“Ovdje im se pruža besplatna pravna pomoć, uradi im se ljekarski pregled, dobiju osnovni paket hrane i higijene kada dođu u centar. Naši pravnici im pomognu da izvade dokumente jer ih najčešće nemaju. Poslije mjesec moraju izaći iz Centra. Ako i tada nemaju gdje, onda se najstoji da se smjeste najbliže gdje je bilo njihovo prijašnje boravište u jednu od 26 stambenih jedinica o kojima se brine Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH. Tu mogu biti šest mjeseci uz mogućnost produženja boravka na još šest”, kaže Benjo i dodaje da u Centar dolaze samo oni koji na aerodromu kažu da nemaju gdje i da je takvih najmanje.

Prema njegovim riječima, svaka od tih porodica problem je i priča za sebe.

“Oni kao da su pali s druge planete, mnogo djece ne zna naš jezik, a imamo problem u komunikaciji. Oni njih samo pokupe i deportiraju. Često ne znaju ni gdje su došli”, naglašava Benjo.

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH ima saradnju s 11 općina u Bosni i Hercegovini u kojima se nalaze stambeni prostori za prihvat “povratnika” nakon što napuste Readmisijski centar, a uskoro će, kažu u Ministarstvu, u ovaj program ući još 10 općina.

U Ministarstvu također ističu da su do sada imali značajnu pomoć Švicarske u uspostavljanju sistema za prihvat bh. građana koji se vraćaju iz evropskih zemalja nakon što nisu dobili azil, ali se Švicarska povukla iz ovog projekta, pa sada očekuju da Njemačka pruži pomoć u tom pogledu.

Najveći broj ljudi koji se vraćaju iz evropskih zemalja najčešće ne trebaju pomoć i usluge Readmisijskog centra, jer se uglavnom imaju gdje vratiti, što objašnjava činjenicu da najčešće nikoga nema u Centru.

Bez obzira na to, na svakom graničnom prijelazu, kada se pojave državljani Bosne i Hercegovine koji su vraćeni u BiH zbog toga što su negdje nelegalno boravili, Ministarstvo im ponudi pomoć u smislu prijevoza na određenu lokaciju, ako imaju gdje da se vrate, ili prijave u Centar za readmisiju. U Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH svjesni su da sistem nije savršen, ali ipak dobro funkcionira, jer niko od bh. građana do sada nije ostao na ulici, svi su adekvatno zbrinuti.

I dok jedni odlaze u evropske zemlje tražeći “bolju perspektivu”, drugi se vraćaju jer “bolju perspektivu” nisu pronašli, imaju samo ovu jednu koja ima je nakon svega ostala.