I dok su hodža i hodžinica konzumirali svoj halal, dok su, takoreći, obavljali svoju vjersku dužnost, neko samo bahnu. Šefika, starija džematlijka, dosadna kao čvor, stajala je na vratima dok su se oni raspetljavali iza kauča
 diskontinuitet koji živim – još sam i dobar.</p>
<p>Ali ja sam samo malehni dio šireg problema, samo potrošna supstanca u duhu vremena. Sredstva komunikacije postala su gospodarima našeg dnevnog vremena: konzumiraju nas kad im zatrebamo. Trošimo se brže i intenzivnije nego prijašnje generacije jer je naša potrošnja usitnjena, razmrvljena, neprimjetna i, stoga, sverazarajuća. U knjizi <em>Svijet je ravna ploča: globalizirani svijet u 21. stoljeću </em>Thomas L. Friedman, hiperglobalist poput Georgea Sorosa, navodi devet sila koje su prouzročile globalizaciju ili, da upotrijebimo njegov izraz, “poravnavale” svijet: veći dio tiče se uspona sredstava informiranja i komunikacija i njihove potpune hegemonije. Friedman naše doba opisuje sintagmom “doba ometanja”: više niko nigdje (ni na planini, ni u džungli, ni u džamiji) ne može polagati pravo na svoj intimni, blaženi, eskapistički mir.</p>
<p>Ali, ali, ali… Možda je zapravo uvijek tako bilo. Uvijek se neko nekome miješao u frekvenciju, upadao u intimni prostor i kvario mu ćejf. Zanimljivo je dokle to samo može ići! Priča jedan efendija, u povjerenju, u živoj žuči, kako se jednog tmurnog jesenjeg popodneva – davno, davno, još dok je službovao na jednom našem selu – vratio s ikindije i zatekao kuću tihu kao poslije granatiranja: djeca su otutnjala na igralište, povjetarac je nježno milovao zavjesu na prozoru. Osmjehnuo se zavodnički ženi – koja je upravo bezuspješno pokušavala odvrnuti vražiju teglu bestilja koju je zatvorila njegova majka – i nije mnogo prošlo, a oni su se našli u ljubavnom zagrljaju. Kažemo “ljubavni zagrljaj” iz čiste nostalgije za ljubavnim romanima iz ratnih dana kada se čitalo sve što se moglo posuditi, mada vi ovdje možete sami upisati izraz, riječ ili sintagmu koji su vam po volji i ljepše vam i vjerodostojnije zvuče – sve je dopušteno pošto se radi o halal‑raboti. Nema potrebe da se lažemo, jedan musliman i muslimanka koji su braku mogu raditi što hoće, a i mi to možemo nazivati kako hoćemo, već prema afinitetima i manirima. I dok su hodža i hodžinica konzumirali svoj halal, dok su, takoreći, obavljali svoju vjersku dužnost, neko samo bahnu. Šefika, starija džematlijka, dosadna kao čvor, stajala je na vratima dok su se oni raspetljavali iza kauča.</p>
<p>“Selam alejk, efendija, ja te došla zvati kod mene na mevlud u petak navečer.” Nosila je aparatić u uhu i redovno mu pravila mikrofoniju u džamiji. Ali nije joj valjda sad trebalo crtati.</p>
<p>“Dobro, samo izađi!”, gestikulira efendija rukom ljutito.</p>
<p>I Šefika izađe.</p>
<p>Nije mogao vjerovati! Kad mu je onomad upala Ramiza dok je u šorcu gledao utakmicu i pitala ga hoće li kupiti ponjavu, umalo joj nije opsovao i ponjavu i onoga ko je istka, ali sada, sada nije imao riječi. Sad je bio go pod dekom iza kauča. Život mu se zgadio.</p>
<p>Ali, šta da se radi, već se bio ubarabatio, nije džaiz ostavljati posao napola, te krenu da završe – uz stanovite motivacijske napore – ono što su počeli. Zaora hodža svoju njivu ponovo, da se nadovežemo na jednu metaforu iz plemenitog Kur’ana, kad neko ponovo upade na vrata. Hodža opet odbaci plug i hitro nabaciše deku preko sebe. Opet Šefika!</p>
<p>“Zaboravih ti reći da povedeš i hodžinicu.”</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Čemu sve ovoSljedeći članak
Moć je dobra ako se dobro upotrijebiPROČITAJTE I...
Sexgiving
Lucas nastavlja zanovijetati, ispituje me, uz kilometarske stanke, imamo li mi u Bosni “Sexgiving”, a ja, kao neki mudrac podignem obrve, pogledam u daljinu i kažem: “Zavisi od mnogo stvari, u davnim je vremenima ‘Sexgiving’ bio uglavnom uoči petka, a danas se slavi kad se otplati kredit”
Čudnovati život Omera ibn Saida
Slavna autobiografija Omera ibn Saida, koja se općenito ubraja u začetke američke robovske literature, započinje podužim odlomkom sure Vlast (Mulk), koju Omer ni nakon dvadeset i četiri godine u kršćanskoj zemlji nije zaboravio. Izbor nije slučajan; sura se otvara tvrdnjom da sva vlast pripada Bogu i stoga je savršena aluzija na robovlasništvo, na apsolutnu moć kroz posjedovanje
-
Džemal Muftić 27.09.2016.Odgovori
Čini se da mnogi musliman Islam (predanost), doživljavaju samo kroz Vjeru kroz obred, dok ostalo: Da ti bahne” nenajavljen, ne dodje u tačno vrijeme, (pa čak i nikako ne dodje, bez obrazloženja), zatim do krupnih životnih situacija, da olahko bez promišljanja, emotivno reagira (takve reakcije ovisno od situacije mogu stvari okrenuti mada su te emocije nerjetko vrlo iskrene poštene ali ljude koštaju), ili do onih sitnijih-koje opet dosta govore kao što je neuredno ostavljanje obuće u džamiji. To smo mi čudo jedno Imamo najbolji razumu najprihvatljiviji Zakon a mi svjesno mimo njega. Fali nam edeba, profinjavanja, odgojnog dobrušavanja, u svijesti, jer u protivno dajemo materijal drugima. Konkretno imamo džahila-neznalica koji ne izvršavaju farzove i ostale vjerske propise ,a za sebe kažu da su muslimani. Među takvima ima odgovornih obazrivih i učtivih ljudi. Takvi a nije ih malo kada kritikuju muslimane uvjek imaju uzrečicu po tipu: “Vidi ga ili vidi je ide u džamiju a vidi kako se nekulturno ponaša” ( posebno na javnom mjestu, ili da ne kažemo čini šta gore).Takvi nerjetko znaju reći neće da idu u džamiju zbog takavih i takvih osoba, (što je u bit netačno je zna se u imeko Koga se ide u Džamiju Musliman bi uvijek treba prednjačiti u svome lijepom ponašanju, bit odmjeren ne uzimati riječ drugome, poštovati red i protokol, biti uvijek uredan čist, kada treba rječit, i odmjeren, što nam nas ovavezuje Vjerozakon . Ne smijemo davati materijala drugima. Jer neka musliman uradi 99 odličnih stvari a stota bude loša drugi i drugačiji će uvijek prstom pokazivati u muslimane. Do takve situacije i inferiornosti su doveli sami muslimani, koje se opet pokušavaju pravdati ali to je druga tema.
KOMENTARI