Iz Sirije Adil i njegova porodica nisu ponijeli ništa drugo osim dva svežnja ključeva i jednu knjigu. Kaže da su ključevi od njegove kuće, podruma, auta, a da je knjiga najvredniji predmet koji je mogao ponijeti iz Sirije. Riječ je o porodičnom stablu. “Moje porijeklo ide preko imama Zejnul-Abidina, zatim Imama Husejina, onda hazreti Alija i hazreti Fatime. Allah, dž. š., zna da sam na ovo ponosan, na porodicu koja ima tradiciju i na to što smo unuci ‘grada znanja’ i unuci dragog nam Muhammeda, a. s.”

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Početkom 2018. godine novinarska ekipa Stava posjetila je sedmočlanu porodicu Adila Abdullaha porijeklom iz Sirije, koja je 2016. godine pronašla svoj dom u Sarajevu. Tada je porodica bila u prilično teškoj finansijskoj situaciji. Živjeli su u iznajmljenoj kući u sarajevskom naselju Jezero, te su do svakodnevnih životnih namirnica dolazili uglavnom uz pomoć i donacije prijatelja. Nakon skoro dvije godine, odlučili smo ih ponovo posjetiti da vidimo je li se njihova situacija promijenila i da li je Adil, inače vrsni stomatolog s više od trideset godina iskustva, ujedno i državljanin Bosne i Hercegovine, u međuvremenu uspio naći posao.

ČETIRI PUTA RANJAVAN

Da podsjetimo čitaoce ono što smo saznali o ovoj porodici u našoj prvoj posjeti. Adil Abdullah došao je 1982. godine na studij stomatologije u Sarajevo. Za Sarajevo je svojedobno govorio da je to najljepši grad koji je u životu vidio i da upravo tu želi provesti ostatak života. Za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu ostao je u našoj zemlji i bio pripadnik Armije RBiH u ulozi liječnika. Tokom rata je bio ranjen četiri puta, ali po cijenu života nije htio napustiti Bosnu. Nakon završetka rata, kao demobilizirani borac nije uspio naći posao u struci, pa se 1998. godine vraća u rodni grad Deyru'z Zoru u Siriji. U ovom gradu, smještenom na Eufratu, osniva porodicu i otvara privatnu stomatološku kliniku. U Siriji počinje rat 2011. godine, a ubrzo je njegov rodni grad postao mjesto koje svi razaraju, počevši od Amerikanaca, Rusa, Iranaca, jer je upravo to područje u Siriji jedno od najbogatijih naftom. Siriju napuštaju u ljeto 2015. godine bez igdje ičega. Nakon određenog vremena, prelaze u Tursku, gdje u kampu provode šest mjeseci. S obzirom na to da je Adil imao bosanskohercegovačko državljanstvo, odlučio je doći u našu zemlju da dobije potrebnu dokumentaciju kako bi svu svoju porodicu izmjestio u Sarajevo. Nemalo zatim, cijelu Adilovu porodicu na Međunarodnom aerodromu u Sarajevu dočekuju brojni prijatelji koje je stekao tokom dugogodišnjeg boravka u Bosni i Hercegovini. Njegova djeca odmah su krenula u sarajevske škole i vrlo brzo savladala bosanski jezik, u šta smo se mogli i sami uvjeriti.

Od tada Adil nije uspio pronaći posao u struci, a radio je sve što je mogao kako bi prehranio porodicu. Rekao je i da bi volontirao samo da bi se osjećao korisnim, a i kako bi radio posao koji voli.

Skoro dvije godine poslije naše prve posjete, saznajemo da je Adil sve do prije pet mjeseci radio u jednoj privatnoj stomatološkoj ordinaciji, da bi nakon godinu dana rada dobio otkaz. Kao razlog, naveli su mu da je on ipak čovjek u godinama (iduće godine puni šezdeset), da su mladi doktori efikasniji, agilniji i produktivniji, te da za njega tu više nema mjesta. Od tada je bez posla, a porodicu prehranjuje i školuje uglavnom od pomoći prijatelja kojima je neizmjerno zahvalan.

“Sestra Harisa Silajdžića mi mnogo pomaže, ona mi je trenutno sve u životu, a ona tu nema nikakvog interesa. Sve što vidite u ovoj kući, od namještaja, televizije, grijalica, sve je to njeno. Bez računa i bez želje da joj vraćamo. Ona sada plaća kiriju za kuću i sve naše račune. I njene kćerke i njen sin mi također pomažu. Da im Allah, dž. š., svima da lijepi Džennet. I Nezim Halilović Muderris mi isto tako pomaže, to je duša moja, duša od čovjeka. Ružio me što mu se nisam ranije obratio. A ja ne želim da mi neko pomaže, to mi je poniženje. Radio sam i kao vozač, ali to mi nije posao”, priča Adil, te napominje da mu je najstariji sin otišao u Njemačku kod rodbine.

“Sad tamo uči jezik, smješten je u studentskom domu, poslije čega je planirao upisati studij. Nezgodno je, mlad je i razmišlja o tome gdje ima bolju perspektivu. On mi kaže: ‘Babo, šta ću ja tu sada da učim i idem na fakultet i onda da budem kao ti stomatolog, ili nešto drugo, i zarađujem 900 ili 1.000 maraka?! Da jedva kraj s krajem sastavljam i da jedva prehranjujem svoju porodicu. U Njemačkoj ljudi koji prodaju povrće tri puta više zarađuju.’ Ja mu na to nemam šta reći. Onda mu rođak u Njemačkoj koji razvozi pakete kaže da ima satnicu 14,5 eura, a ja kao stomatolog moram čitav dan raditi da taj novac zaradim.”

PREVEZAO PRVI HELIKOPTER ZA ARMIJU RBiH

Adil dodaje kako se suosjeća sa svim izbjeglicama iz Sirije koje ovih godina prolaze kroz Bosnu i Hercegovinu u potrazi za boljim prilikama u zemljama Evropske unije, prvenstveno u Njemačkoj. “Baš su neki dan iz mog rodnog grada došle izbjeglice ovdje kod mene na ručak, prikupili smo im nešto odjeće. Supruga je skoro sve vrijeme preplakala dok su bili tu. Pričali su mi da su ih žestoko tukli na granici s Hrvatskom, uzeli im mobitele i novac. Rekli su mi da slovenska policija razbija sve što nađe, a da Hrvati kradu i uzimaju. I ne samo to. Pasoše i dokumentaciju koju nađu pocijepaju i vraćaju ih u Bosnu. Momci iz mog grada kažu da im je dosta loše ovdje, da su uvjeti nikakvi. Velika tuga za moj narod, s tim da je od svih izbjeglica koje sada možete naći u Bosni najmanje njih iz Sirije”, tvrdi Adil.

Ratno stanje za njega kao da sve ove godine nikada nije prestalo, pa i sada posljedice ratova osjeti na svojoj koži. Prisjeća se agresije na Bosnu i Hercegovinu. Jedno vrijeme radio je kao vozač pri Saudijskom komitetu.

“Imao sam dokumente Saudijskog komiteta da sam sekretar kako bih lakše prolazio granice. Nebrojeno puta sam radio ture i dovozio humanitarnu pomoć. Sjećam se da su Hrvati u Hercegovini bili najgori. Izuzetno loše su postupali s ljudima, bili su mnogo gori od Hrvata u Hrvatskoj. Razlika kao između neba i zemlje. Sjećam se da su pretresi na granicama bili žestoki. Mi smo kao stranci i kao humanitarna organizacija imali poseban status. Od UNHCR-a i od Saudijskog komiteta imali smo brojne dozvole koje su nam trebale da neometano radimo svoj posao. Ali, ipak, svaki put kada smo prolazili, morali smo graničarima i ljudima na punktovima davati šteke cigara, Marlbora, boce viskija, poklone, kako bi nas pustili da neometano nastavimo. Onda su i oni već bili naučili, čim vide naše vozilo, bez pitanja i zaustavljanja nas puštaju. S druge strane, svi su znali da idemo kroz Zapadni Mostar, što je značilo da prvo Hrvatima dijelimo humanitarnu pomoć, pa tek onda Bošnjacima.”

Adil pojašnjava da nikada prije u životu nije vozio kamion, te da za tu kategoriju nije imao položen vozački ispit. “Međutim, u ratu sam za jedan zadatak trebao imati vozačku dozvolu za kamione, jer sam kamionom trebao prevući određeni teret iz Rijeke u Jablanicu. Za jedan dan sam u Sarajevu dobio dokumentaciju da sam vozač kamiona, nakon čega su me prebacili u Vrapčiće kod Mostara. A ja nisam znao ni gdje se ključ stavlja. Sve sam to u Vrapčićima naučio, dva mjeseca sam vozio i vježbao. I dobro sam uvježbao, samo, uvijek sam vozio naprijed, nikad u rikverc. Ne daj Bože da je zatrebalo, mislim da to ne bi dobro prošlo, jer to niti sam vježbao niti sam znao”, kroz smijeh će Adil.

Ubrzo nakon obuke, zajedno s Hamom, profesionalnim vozačem iz Nevesinja, otišao je do Rijeke, gdje ga je čekao kamion koji je trebao prevesti do Jablanice. “U to vrijeme nisam znao šta tačno prevozim, znao sam da su neki dijelovi nečega natovareni i sakriveni u hurme, deke, i sve ostalo što je dolazilo u pomoći koju smo stalno prevozili. Došli smo do granice s Hrvatskom u Metkovićima. Sve je bilo u redu i tu smo uspješno i bez pretjeranog zadržavanja prošli, kao i sve punktove nakon toga. Tako je to kad Allah, dž. š., pošalje pomoć. Kada smo došli u Jablanicu, onda sam saznao da sam čovjek koji je, uz Allahovu pomoć, u Bosnu i Hercegovinu u vlasništvo Armije RBiH dovezao prvi helikopter. U Jablanici su čekali mehaničari koji su ga sastavili, čini mi se, iz nekoliko hiljada dijelova”, prisjeća se Adil.

“NE ZANIMA IH NIŠTA OSIM NAFTE”

Kaže kako se uopće ne može napraviti komparacija između rata u Bosni i Hercegovini i ovog što još traje u Siriji. “Uz dužno poštovanje svim žrtvama, pogotovo genocidu u Srebrenici, ali gledano u cijelosti, u odnosu na rat u Siriji, u Bosni je to sve skupa bila zabava, kao dječija igra. Javnost uopće ne zna šta se posljednjih godina, sada skoro već pa desetljeće, događa u Siriji i kakav je nivo razaranja zadesio moju zemlju. To je, jednom riječju, užas od kojeg se Sirija, prema procjenama brojnih analitičara, nikad neće oporaviti. Predsjednik Sirije, kao i njegova porodica, već pedeset godina krade naftu ne polažući računa nikome. Nakon njega su došli i Rusi, i Amerikanci, i Englezi, i svi ostali da onda oni kradu tu istu naftu. Čitav moj grad od dva miliona ljudi je raseljen, skoro da niko tu više nije ostao. Umjesto njih, došli su Amerikanci, Rusi, Englezi, Francuzi, Iranci, Kurdi, Kinezi, teroristi iz cijelog svijeta. To javnost ne zna i ne može se to lahko na internetu pronaći, ali u Siriji već na 400 metara dubine imate bazene nafte. Imate ogromne količine gasa, kojeg je toliko da se ti kapaciteti skoro pa ne upotrebljavaju. Evo, pokazat ću vam snimke koje mi je rođak koji je još dolje poslao prije samo nekoliko dana.”

I zaista. Na snimcima koje nigdje na internetu nismo uspjeli pronaći jasno se vidi kako crna tekućina izbija iz površine i teče poput velike rijeke u neodređenom smjeru. Na drugom snimku vidi se kako nafta izvire kreirajući nepregledno crno jezero. Adil tvrdi da su ovo samo dvije od hiljada drugih sličnih ili identičnih lokacija koje se trenutno mogu pronaći u Siriji.

“Tu je isto tako i gas. Pronađe se gas, izbije na površinu i ništa s njim ne mogu nego da opet zatvore ventile koji su otvoreni na površini. Da vam kažem, u Siriji je trenutno najjeftinija proizvodnja nafte na svijetu. Eh, eto zbog čega danas ubijaju Sirijce na svakom koraku i eto zbog čega je rat. Kada u medijima ljudi kažu da im nije jasno ko je tu na čijoj strani, zbog čega se uopće tu vodi rat, odgovor je vrlo jednostavan. Ne zanima njih ništa drugo osim nafte i to je fakat”, kategoričan je Adil.

Iz Sirije Adil i njegova porodica nisu ponijeli ništa drugo osim dva svežnja ključeva i jednu knjigu. Kaže da su ključevi od njegove kuće, podruma, auta, a da je knjiga najvredniji predmet koji je mogao ponijeti iz Sirije. Riječ je o porodičnom stablu koje vodi sve do Božijeg poslanika Muhammeda, a. s.

“Nikada ovo do sada nisam nikome pričao. Zaista mi je to čast, ali i obaveza, jer moram biti čovjek čiji će ahlak i ponašanje biti primjer svima. Porodično stablo je jedino što sam ponio sa sobom. Trenutno vodim i program na WhatsAppu, grupu u kojoj su svi od Ehli-Bejta, a trenutno su raštrkani po svijetu. Tu svako predstavlja svoje stablo, svoje porijeklo koje vodi sve do dragog nam poslanika Muhammeda, a. s. Vjerujte da nekada noćima ne spavam radeći u ovoj grupi, to mi je mnogo važno. Tu sam i ja predstavio porodično stablo koje je registrirano od različitih komisija i instituta. To su potomci od Poslanika, a. s., koji su u Sudanu, Saudijskoj Arabiji, Jordanu i Siriji. Te dokumente ovjerava jedan Visoki komitet, kojem je zadatak da o ovome vodi računa i da precizno provjerava sve podatke vezane za Poslanikovo potomstvo. Moje porijeklo ide preko imama Zejnul-Abidina, zatim Imama Husejina, onda hazreti Alija i hazreti Fatime. Allah, dž. š., zna da sam na ovo ponosan, na porodicu koja ima tradiciju i na to što smo unuci ‘grada znanja’ i unuci dragog nam Muhammeda, a. s.”, ponosno će Adil Abdullah.

Kaže da bi se, ako prestane rat u Siriji, odmah vratio u svoju zemlju, i to ne prvenstveno zbog ljubavi prema svom gradu već zbog brojnih rana koje je rat nanio njegovoj domovini i njegovom narodu. “Te će se rane teško zaliječiti, ako se ikad i zaliječe. Također, četiri godine nisam vidio svoju porodicu, a poželio sam ih, mnogo. A mi i dalje čekamo. Samo čekamo i nadamo se.”