Imena svih vakifa Fakulteta islamskih nauka navedena su u nedavno objavljenoj knjizi Uloga vakufa u razvoju Fakulteta islamskih nauka. Mustafa Hasani, urednik izdanja, istaknuo je da je cilj bio ukazati na dobro koje su učinili ljudi prije nas kako bismo i mi pokušali biti na tragu dobrih praksi naših prethodnika. Prema riječima nekadašnjeg studenta, a današnjeg dekana ovog fakulteta Zuhdije Hasanovića, nevjerovatan je podatak da imamo ljude zemljoradnike, ovčare, koji jedva preživljavaju, ali su izdvojili toliko sredstava da su zlatnim slovima ispisani na ploči u holu Gazi Husrev-begove medrese

Piše: Amela JORDAMOVIĆ

Osnovati fakultet na kojem će se izučavati vjerske nauke u vrijeme kada je vjera bila protjerana iz javnog života i kada je biti vjernik i naglas govoriti o vjeri bilo ne samo nepopularno već i potencijalno opasno bio je smion čin. Bila je to historijska odluka tadašnjeg Vrhovnog starješinstva IZ s obzirom na to da je Islamska zajednica bila jedina vjerska zajednica u SFRJ koja u to vrijeme nije imala visokoškolsku obrazovnu ustanovu. Prema riječima hafiza Halila Mehtića, studenta prve generacije FIN-a, a danas dekana Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici, bio je to vrlo važan strateški potez Islamske zajednice. “

Ako uzmete broj svršenika FIN-a koji su u različitim segmentima dali doprinos razvoju bosanskohercegovačkog društva i Islamske zajednice, onda imamo puno razloga da budemo zadovoljni. Mnogi od njih su školovanje nastavljali u Siriji, Tunisu, Egiptu i tako su pronosili glas o našem fakultetu. O našem fakultetu čulo se već nakon godinu i po, kada smo kolega Adnan Silajdžić i ja otišli u Meku na prvo takmičenje učača Kur’ana. Bili su iznenađeni kada smo im pričali da imamo svoj fakultet, medresu, džemate, organiziranu zajednicu koja radi na očuvanju i širenju islama. Oni su u to vrijeme imali potpuno drugačiju predstavu o nama”, prisjeća se Mehtić.

Ideju o pokretanju ovog fakulteta iznio je još 1958. godine tadašnji reisul-ulema Sulejman ef. Kemura u svom nastupnom govoru, posebno naglasivši da je važno raditi na stvaranju profesorskog kadra za fakultet. Neophodnost pokretanja Fakulteta islamskih nauka potencirao je i Husein ef. Đozo, jedan od prvih profesora i idejnih kreatora fakulteta, koji je smatrao da bi zadaća ovog fakulteta trebala biti “izučavanje i razrada izvorne misli”, ali i razvoj “nove predstave o islamu”, sve to uz očuvanje učenja koja su vječna i univerzalna.

Iako je u početku, kao što je to često slučaj s novim idejama, i ova izgledala neizvodivo, ubrzo se cijela Islamska zajednica stavila u funkciju pokretanja Fakulteta islamskih nauka. Donesena je odluka da se zekat i sadekatul-fitr imaju dati u Bejtul-mal, zajedničku kasu muslimana, za potrebe osnivanja fakulteta. Pritom su i imami širom zemlje skupljali dobrovoljne priloge vjernika za tu namjenu.

U to vrijeme Muharem ef. Hasanbegović bio je glavni imam u Goraždu, te je, kako kaže, kao mlad imam pun entuzijazma bio uključen u sva zbivanja u Islamskoj zajednici, želeći da se stanje popravi u odnosu na prethodni period. “Svi ljudi koji su činili IZ bili su svjesni toga šta znači obrazovanje i kvalitetan kadar. Svi smo nastojali da se upišemo na neke fakultete kako bismo stekli što više obrazovanje, ali poenta je bila da mi unutar zajednice imamo zaokružen obrazovni sistem. Jedna od karika koja je prekinuta 40-tih godina jeste Viša islamska teološka škola. Nakon zatvaranja VIŠT-a ostala je da radi samo Gazi Husrev-begova medresa. Tadašnje rukovodstvo Islamske zajednice pokrenulo je aktivnosti na vraćanju zgrade Đulagin dvor, gdje će FIN prvobitno biti smješten. Međutim, da bi se došlo do fakulteta, trebalo je jako puno truda i angažiranja. Vjernici su bili svjesni toga, a posebno su toga svjesni bili imami”, prisjeća se Hasanbegović.

On podsjeća da je u cijeloj akciji vrlo važan bio zekat i sadekatul-fitr, te odluka koju je sa saradnicama tada donio Husein ef. Đozo, kao vjerski autoritet i čovjek koji je imao viziju po kojoj se najznačajniji dio zekata mora odvajati za obrazovanje. “Nije se stalo na tome, aktivnost je trebalo da bude maksimalno velika, imami su bili pozivani na zajedničke sastanke na dogovor oko toga kako voditi i sprovesti tu akciju”, kaže Hasanbegović, napominjući da je i tada bilo otpora među pojedincima koji su smatrali da zekat ne treba da ide u Bejtul-mal, već da treba biti kao ranije. “A gdje je bio, ustvari? Ljudi su zekat davali iz ruke u ruku, kao neku milostinju. A zekat ima puno značajniju ulogu i podrazumijeva sve ono što podrazumijeva ekonomski sistem jednog društva, u ovom slučaju društva Islamske zajednice”, kaže Hasanbegović.

Kao i u ostatku Bosne i Hercegovine, akcija prikupljanja zekata i donacija za potrebe fakulteta zaživjela je i u goraždanskim džematima. Nemoguće je u jednom tekstu nabrojati sve goraždanske vakife, ali Hasanbegović se posebno sjeća Redže Pašića, po zanimanju mesara, poznatog po marljivosti i poštenju. “On je bio mesar, imao je svoju mesnicu, bio je to čovjek jedan kroz jedan, i kao građanin i kao vjernik i kao vakif, bio je to u svakom smislu jako čestit i veliki čovjek”, ističe Hasanbegović. Redžo je bio velikodušan, nije se volio cjenkati, nikada nikoga nije zakidao i bio je vrlo vješt u svom poslu. Nije bio visokoobrazovan čovjek, za posao kojim se bavio takva vrsta stručne spreme nije trebala, ali je bio posve svjestan vrijednosti obrazovanja. Na sreću, nije bio jedini, bile su tu i porodice Sijerčić, Kuljuh, Obarčanin, Bešlija i mnoge druge.

No, jedan od džemata u goraždanskom okrugu, kako se to tada nazivalo, posebno se isticao. Bio je to džemat Kopači s Abdulagafarom ef. Jukićem na čelu. Sve do 1967. godine u ovom selu smještenom na lijevoj obali Drine nije bilo džamije. Kada je u sedmoj deceniji prošlog stoljeća džamija otvorena, Muharem-efendija je bio njen prvi imam, a Abdulgafar ef. Jukić jedan od onih koji su se u Kopačima najduže zadržali. “To je bio jedan veoma dobar džemat za koji sam ja ostao vezan cijeli svoj život. On nije bio velik po broju članova, ali jeste po aktivnostima. Uz to, imali su ljude koji su bili vjerski obrazovani poput Sijerčića, Kanlića, a bilo je i dobrih domaćina”, naglašava Jukić.

Iako je i tad bilo teško promijeniti svijest ljudi kada je u pitanju prikupljanje i centraliziranje finansija za potrebe Islamske zajednice, Jukić ističe da se u tome uspijevalo, prije svega zbog ljubavi prema zajednici. “Voljeli su imame, poštovali ih i bili su privrženi džematu. Teško je izdvojiti nekog, ali, recimo, hadži Bećir Bejtić, Aziz Oković, Jusuf Starhonić, oni su bili poljoprivrednici i trgovci i kada su u pitanju materijalne potrebe bili su stub džemata. Šta god je trebalo dati za Islamsku zajednicu, davali su, pa tako i za Fakultet islamskih nauka. Ako bi neko od ovih domaćina kazao da se za nešto treba dati novac, ostali vjernici bi ih poslušali”, prisjeća se Jukić.

Još jedan razlog zbog kojeg je akcija prikupljanja novca za fakultet u Kopačima tekla dobro jeste činjenica da je kroz taj džemat prošlo veoma mnogo obrazovanih predavača: “Rahmetli Husein Đozo, Kasim Hadžić, Nijaz Šukrić, Orhan Bajraktarević, mnogi profesori i učenici medrese dolazili su u Kopače i održavali predavanja, tako da su vjernici na licu mjesta mogli uvidjeti blagodat obrazovanja. I zaista su svi učestvovali u akciji, ne mogu nabrojati sve, ali mogu reći da je bilo ljudi koji su, reklo bi se, živjeli za Islamsku zajednicu”, kaže Jukić.

Akcija prikupljanja sredstava za Fakultet islamskih nauka počela je 1970. godine. Glasnik i Preporod redovno su objavljivali liste vakifa, a važnost akcije, još jednom, potcrtao je u svom proglasu 1971. godine reisul-ulema Kemura: “Morali bismo svi skupa shvatiti kao prioritetnu obavezu da se u predstojećoj akciji angažujemo do maksimuma kako bi svaki dinar zekata i sadekatul-fitra došao u fond Islamske zajednice jer to nužno nalaže imperative potreba savremenog vjerskog života. Među te potrebe na prvom mjestu dolazi osnivanje islamskog fakulteta.”

Bila je to, prema riječima efendije Jukića, jedna velika, opsežna i dobro sinhronizirana akcija: “U svim džamijama se tokom ramazana organizovala akcija tokom koje se prikupljao zekat i sadekatul-fitr koji će biti usmjeren za osnivanje fakulteta. Mi, imami, bili smo maksimalno angažovani i jedva smo čekali da se otvori fakultet.” Konačno, sedam godina kasnije, Fakultet islamskih nauka je otvoren. Svečano otvorenje, koje je okupilo predstavnike Islamske zajednice SFRJ, predstavnike vjerskog i diplomatskog kora različitih islamskih zemalja, te mnogobrojne vjernike desilo se u septembru 1977. godine. Ulica Sarači bila je puna, učili su se salavati, a sljedećeg dana proučen je i mevlud u Gazi Husrev-begovoj džamiji.

Prva generacija studenata u klupe je sjela u novembru iste godine. Među njima i hafiz Halil Mehtić: “Mi smo bili puni elana, želje i volje za naukom. Imali smo čast da nam profesori budu Husein Đozo, Ahmed Smajlović, Nijaz Šukrić, Ešref Kovačević, Ibrahim Trebinjac itd. Od njih smo puno naučili, oni su ti koji su nam usadili ljubav prema knjizi. Nismo učili samo zbog ocjena, nego zato što smo voljeli nauku.” Prva generacije studenata pokrenula je tribinu za omladinu koja se održavala u Tabačkom mesdžidu, bio je tu i hor, a dr. Ahmed Smajlović je formirao ćurs tribinu u Carevoj džamiji tokom koje su studenti izlagali svoje radove. U to vrijeme je to bio hit u radu Islamske zajednice, kako kaže hafiz Mehtić, smatrajući da su svojim radom, još kao studenti, dali doprinos u afirmiranju islama.

Brojni svršenici FIN-a danas su istaknute ličnosti u vjerskom i društvenom i političkom životu Bošnjaka. Više od hiljadu studenata do sada je završilo ovaj fakultet, a njihov angažman u Islamskoj zajednici i bosanskohercegovačkom društvu od neosporne je važnosti za očuvanje bošnjačkog i muslimanskog identiteta. Sve to ne bi bilo moguće bez Redže, Bećira, Aziza, Jusufa i svih ostalih vjernika širom Bosne, koji su podržali ideju osnivanja fakulteta i koji su, “reklo bi se, živjeli za Islamsku zajednicu”. Stoga i čuvamo spomen na ove marljive insane koji su tiho živjeli i u tišini preselili, a svojom požrtvovanošću zadužili generacije.