fbpx

Nećemo dozvoliti asimilaciju

“Suprotno procesu asimilacije, treba stimulirati proces integracije, što podrazumijeva grupe ili pojedince koji su dio većinskog društva, ali su uspjeli da zadrže svoje kulturne posebnosti. U nekim zemljama takve su grupe čak dobile i status manjinskog naroda, sa ili bez zahtjeva o određenoj autonomiji, vlastitih škola i sl. To znači da su pripadnici doseljeničke grupe potpuno ravnopravni većinskoj grupi u smislu životne egzistencije, prava i obaveza, ali su uspjeli da paralelno zadrže svoj jezik, kulturu, običaje i slično”

PIŠE: Adis Tanović

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu raseljen je veliki broj Bošnjaka širom svijeta. Jedan se dio vratio u svoju domovinu, a većina je ostala zbog osjećaja sigurnosti i bolje budućnosti. Koliki je ekonomski značaj dijaspore za Bosnu i Hercegovinu te s kolikim zadovoljstvom oni dolaze u svoju domovinu, uglavnom je poznato. No, primjetne su i nove pojave, poput one da nadolazeće generacije prilično slabo govore bosanski jezik i da su sve manje vezani uz domovinu svojih roditelja. Prije svega treba naglasiti da su za efikasno očuvanje identiteta potrebne funkcionalne, aktivne i uvezane institucije, koje u dijaspori postoje i u najvećoj su mjeri vezane uz islamske kulturne centre širom Evrope, Amerike i Australije. Islamska zajednica učinila je ogroman posao u izgradnji infrastrukturne mreže u kojoj se odvija vjerski život, a daljim uvezivanjem i “punjenjem” sadržajima koji u sebi imaju snagu da čuvaju identitet naših ljudi (jezik, razni aspekti kulture) može se usporiti, a zatim i spriječiti pogubnost asimilacijskih procesa. Na pitanje kako sačuvati buduće generacije od asimilacije, odgovore smo potražili kod naših sagovornika koji desetljećima žive u Njemačkoj i Švedskoj.

Naš prvi sagovornik Enver ef. Pašalić glavni je imam Medžlisa Stuttgart. Ističe da su Bošnjaci u Njemačkoj na raskršću između integracije i asimilacije. Treća generacija naših ljudi u Njemačkoj smatra ovu domovinu svojom. Pašalić ističe da džemati i bosanske dopunske škole, koje se formiraju kroz institucije, imaju za cilj očuvanje vjerskog i nacionalnog identiteta, ali mlađe generacije sve se više prilagođavaju njemačkom načinu života te su izloženi procesima ubrzane asimilacije. Pozitivan primjer, kaže Pašalić, jeste dolazak u Stuttgart za generalnog konzula gospodina Begana Muhića, koji je intenzivirao saradnju s našim asocijacijama i udruženjima.

“Večeri Kur’ana, bajramski susreti, tribine i sijela povodom Dana nezavisnosti BiH, Dana državnosti BiH, Dana Sandžaka, koje organizira Islamska zajednica kroz brojne džemate, garancija je da neće doći do asimilacije, jer narod bez vjere i tradicije je kao vodenica bez vode”, naglašava Pašalić.

Pašalić smatra da je imenovanjem muftije za Evropu dr. Osmana ef. Kozlića optimizam još veći, jer se time pokazala snažna želja poticanja boljeg uvezivanja i koordinacije.

“Službenici Rijaseta, sejjar-vaizi, ekskurzije po BiH, obilaženje Potočara, odlazak na Marš mira od Nezuka do Potočara ili obilježavanje u Stuttgartu ili drugim evropskim gradovima također je jedan od pokazatelja da nećemo dozvoliti asimilaciju. Mi ne možemo promijeniti prošlost, ali štetimo sadašnjosti ako ne gradimo svjetliju i sretniju budućnost za sve one koji vole svoje korijene i baštine tradiciju svoju u domovini BiH i dijaspori”, kaže efendija Pašalić.

Muhamed Šetkić, naš drugi sagovornik, rođen je 1964. godine u Višegradu. Studirao je engleski jezik i književnost u bivšoj Jugoslaviji, a od 1991. godine nastanjen je u Švedskoj, gdje je završio studij biheviorizma (grana psihologije) i trenutno radi kao sekretar za socijalna pitanja u gradu Örebro. Aktivan je učesnik u nastajanju bosanskih institucija u Švedskoj kao što su Islamska zajednica Bošnjaka u Švedskoj, Savez bosanskohercegovačkih udruženja u Švedskoj, Merhameta, a jedno vrijeme bio je rukovodilac bosanske dopunske škole u Švedskoj. Trenutno je aktivan kao potpredsjednik i član Izvršnog odbora u džematu Örebru.

Pitali smo ga kakvu vrstu programa i radionica bi trebalo organizirati da bi se očuvale sadašnje i buduće generacije ne samo u Švedskoj već i u ostatku Evrope.

“To pitanje je prilično kompleksno i imputira dvije stvari. Pitanje jezika i asimilacije. Jedan broj naše djece slabije govori maternji jezik. Međutim, smatram da stanje i nije tako loše kao što na prvi pogled izgleda. Još uvijek popriličan broj djece dobro govori jezik svojih roditelja. No, mora se priznati i biti svjestan okolnosti u kojima se ta djeca trenutno nalaze. Mi smo u toku rata, a jedno vrijeme i poslije, u Švedskoj imali bosanske dopunske škole, u kojima smo imali nepisano pravilo da onaj koji tokom nastave progovori jednu švedsku riječ plati 1 krunu u zajedničku kasu. To je bila više kao šala, ali dešavalo se da smo jedni druge podsjećali na te stvari i bili vrlo agilni da skrenemo pažnju kada bi se to desilo. Najdraže bi mi bilo kad bi sama djeca mene na to podsjećala jer sam ponekad po inerciji, a ponekad i namjerno to činio. Sa zadovoljstvom sam ubacivao krune u tu kasicu. Naravno, nakon toga bismo kupili slatkiše i iste podijelili djeci. Prirodno je da govorite jezik okoline u kojoj se nalazite, u kojoj se stječu prva znanja, misli na tom jeziku i naravno da će taj jezik biti prvi izbor. Poznavanje ostalih jezika zavisi od dosta faktora, a poprilično od angažmana roditelja u njihovom ranom periodu sazrijevanja. Ako roditelji ulože više snage, volje, umijeća, pažnje i sl., i djeca će govoriti bolje njihov maternji jezik”, kaže Šetkić.

U Švedskoj je učenje jezika sistemski prilično dobro riješeno, otkriva Šetkić, dodajući da je u školama bosanski jezik priznat i svako dijete koje izrazi želju da pohađa nastavu maternjeg jezika u mogućnosti je da to čini.

“Uzimam za primjer svoju djecu koja su pohađala tu nastavu do završetka gimnazije. I danas, recimo, nemaju problema u komunikaciji sa svojim vršnjacima kada dođu u BiH, mada su rođeni ovdje. Švedski školski sistem stimulira takvu nastavu jer se rukovodi naučnim istraživanjima koja su utvrdila da djeca koja poznaju dva ili više jezika postižu bolje rezultate i u ostaloj nastavi. Samim tim, ako osoba ima mogućnost da izrazi jedan fenomen na dva načina, povećava svoju intelektualnu sposobnost. U principu, nisam za radionice tipa ‘workshop’, koje podrazumijevaju jedan kampanjski pristup. Više sam za jedan kontinuiran rad s djecom jer je jezik živa stvar i na njemu se mora raditi svaki dan. Smatram da roditelji moraju govoriti sa svojom djecom na bosanskom kada su kući i zajedno, a ne kao što se dešava, prilično često, da koriste švedski i kada su u svojim domovima. Druga stvar, treba usmjeravati djecu i stimulirati ih da čitaju književna djela naših pisaca”, kaže Šetkić, koji ima odgovor i na pitanje “tone li naša dijaspora u asimilaciju”.

“Ako se pod pojmom asimilacije podrazumijeva proces u kojem bilo jedna osoba ili cijela etnička grupa totalno napušta svoju kulturu i prilagođava se kulturi naroda koji je u majoritetu, onda je svaka i pomisao na takav proces pogubna. Mislim da se to, bar kada je Švedska u pitanju, sigurno neće desiti pozadugo. Bošnjaci u Švedskoj izgradili su cijele institucije koje će se tome suprotstaviti na pravi način. Imamo Islamsku zajednicu, koja broji preko 13.000 registriranih članova i taj se broj neprestano povećava, zatim Savez bh. udruženja, Merhamet, razna sportska, zavičajna udruženja, Savez žena, čak i Savez bh. pčelara u Švedskoj. Svi oni na svoj način nastoje da očuvaju kulturu zemlje i naroda iz koje potječu. Na drugoj strani to donekle, nesvjesno ili iz drugih pobuda, pomaže i autohtono stanovništvo sa svojim klasifikacijama kao ‘prva generacija useljenika’, ‘druga generacija useljenika’, pa često čujemo i ‘treća generacija useljenika’. Ponekad se čuju klasifikacije da je neko potomak Valonaca, koji su u Švedsku došli u 13. i 14. stoljeću i, recimo, oplemenili iskopavanje i preradu ruda na ovom području. Dakle, negdje i kod nekog još uvijek postoji potreba da se napravi jasna distinkcija pripadnosti. No, ovo ne bi trebalo zavarati i da se čovjek opusti. Svoje korijene treba čuvati, njegovati i dalje razvijati”, kaže Šetkić, naglašavajući da, suprotno procesu asimilacije, treba stimulirati proces integracije, što podrazumijeva grupe ili pojedince koji su dio većinskog društva, ali su uspjeli zadržati svoje kulturne posebnosti.

“U nekim zemljama takve su grupe čak dobile i status manjinskog naroda, sa ili bez zahtjeva o određenoj autonomiji, vlastitih škola i sl. To znači da su pripadnici doseljeničke grupe potpuno ravnopravni većinskoj grupi u smislu životne egzistencije, prava i obaveza, ali su uspjeli da paralelno zadrže svoj jezik, kulturu, običaje i sl. Takva društva u cjelini su prosperitetnija u odnosu na monolitna, gdje vlada totalna dominacija većinske grupe. Mislim da su Bošnjaci u Švedskoj na dobrom putu da postignu svoj puni potencijal, a dobrim dijelom su to i do sad pokazali”, zaključio je Šetkić.

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!