Uvijek elegantno obučen, s obaveznom leptir mašnom i lulom u ustima, redovno se pojavljivao po sarajevskim kafanama u kojima su mu prisutni gosti odmah davali do znanja da su vidjeli njegovu najnoviju karikaturu čestitajući mu na hrabrosti
U to sam vrijeme radio kao karikaturista u tuzlanskom Frontu slobode. Sedmični list, lokalnog dometa, bio je mali i ograničen za moje ambicije. Tražio sam šansu da odem u neku veću novinsku kuću. I upravo, kako to u životu često biva, kao da su čuli moje želje i namjere. Poslali su mi ponudu iz Beograda da pređem u redakciju lista Borba. Ponuda je bila primamljiva i ja sam je, naravno, prihvatio. Kada sam već jednom nogom bio u Beogradu, stigla mi je ponudu da dođem u sarajevsko Oslobođenje. Bio sam zbunjen što me traže i pitao se šta ću ondje pokraj živog Adija.
Nakon dužeg uvjeravanja i insistiranja, odlučio sam se za Sarajevo, a kad sam došao, shvatio da sjedam na Adijevu stolicu. Iz njemu znanih razloga, Adi je napustio Oslobođenje i zaposlio se u Poljoprivrednom kombinatu “UPI”, odakle je ubrzo otišao za predstavnika Privredne komore Jugoslavije u Keniji. Prije njegovog odlaska sreo sam ga i odmah primijetio da me nimalo naklono ne gleda. Od njega nisam dobio ni jedan savjet niti pouku kako da se ponašam u njegovoj bivšoj firmi.
Po isteku mandata u Keniji, vratio se u Sarajevo i počeo dolaziti u NIŠRO “Oslobođenje”. Pošavši nekim povodom kod Ismeta Krese, predsjednika Poslovodnog odbora, slučajno sam uletio u razgovor između njega i Adija. S očitom namjerom da se ponovo vrati u Oslobođenje, uvjeravao je Kresu da list nema dobru karikaturu. Sljedećih dana, kad bismo se god sreli, Adi se zanimao za moj odlazak u Beograd. Uzalud sam mu objašnjavao da bih u Beograd išao direktno preko Tuzle, a ne iz Sarajeva, da sam to htio učiniti.
Boravio sam neke godine u Stuttgartu kao stipendista Vlade Njemačke. Imao sam običaj svratiti ponekad poslije večere u restoran moga prijatelja. Tu sam večer odmah po ulasku u restoran primijetio poveće društvo za stolom. Prijatelj mi je objasnio da su to neki važni ljudi iz Jugoslavije, a da je među njima i karikaturista Adi sa suprugom. Iskreno obradovan što ću ga vidjeti, odmah sam pošao prema stolu i uz izvinjenje društvu što smetam objasnio da želim pozdraviti starijeg kolegu. Stajao sam iza Adijevih leđa, čini mi se čitavu vječnost, dok je on mirno večerao, a da glavu nije okrenuo ni da me pogleda. S gorčinom, zbunjen, postiđen i uvrijeđen nekako, ni sam ne znam kako, uspio sam se udaljiti od stola.
Bila je to za mene najneprijatnija i najmučnija situacija koju sam doživio. Te noći nisam spavao, a i danas kada se toga sjetim, osjećam nelagodu i neprijatnost.
Prethodni članak
Nema stranke za koju Tunjo nije statut napisaoSljedeći članak
Slovo GorčinaPROČITAJTE I...
Sarajevo ‘84: Kako je izložba iz“Sirano” kafane stigla do Lozane
Nekoliko dana nakon što je moja izložba postavljena u kafani “Sirano”, u posjetu je došao predsjednik Izvršnog komiteta XIV zimskih olimpijskih igara drug Branko Mikulić s olimpijskom svitom. Provlačeći se između kafanskih stolova i iznenađenih i začuđenih gostiju, drug Branko razgledao je izložene karikature. Nakon razgledanja, kazao mi je da izložbu obavezno treba vidjeti gospodin Juan Antonio Samaranch, predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta, ali da ga ne može dovesti ovdje, u kafanu
U ZMAJEVOM GNIJEZDU
Neka mi oproste sve sarajevske i stambolske aščije, ali ovakvu krzatmu, kao u Gradačcu, nigdje nisam jeo. Iz mrtvih vraća