U to sam vrijeme radio kao karikaturista u tuzlanskom Frontu slobode. Sedmični list, lokalnog dometa, bio je mali i ograničen za moje ambicije. Tražio sam šansu da odem u neku veću novinsku kuću. I upravo, kako to u životu često biva, kao da su čuli moje želje i namjere. Poslali su mi ponudu iz Beograda da pređem u redakciju lista Borba. Ponuda je bila primamljiva i ja sam je, naravno, prihvatio. Kada sam već jednom nogom bio u Beogradu, stigla mi je ponudu da dođem u sarajevsko Oslobođenje. Bio sam zbunjen što me traže i pitao se šta ću ondje pokraj živog Adija.

Nakon dužeg uvjeravanja i insistiranja, odlučio sam se za Sarajevo, a kad sam došao, shvatio da sjedam na Adijevu stolicu. Iz njemu znanih razloga, Adi je napustio Oslobođenje i zaposlio se u Poljoprivrednom kombinatu “UPI”, odakle je ubrzo otišao za predstavnika Privredne komore Jugoslavije u Keniji. Prije njegovog odlaska sreo sam ga i odmah primijetio da me nimalo naklono ne gleda. Od njega nisam dobio ni jedan savjet niti pouku kako da se ponašam u njegovoj bivšoj firmi.

Po isteku mandata u Keniji, vratio se u Sarajevo i počeo dolaziti u NIŠRO “Oslobođenje”. Pošavši nekim povodom kod Ismeta Krese, predsjednika Poslovodnog odbora, slučajno sam uletio u razgovor između njega i Adija. S očitom namjerom da se ponovo vrati u Oslobođenje, uvjeravao je Kresu da list nema dobru karikaturu. Sljedećih dana, kad bismo se god sreli, Adi se zanimao za moj odlazak u Beograd. Uzalud sam mu objašnjavao da bih u Beograd išao direktno preko Tuzle, a ne iz Sarajeva, da sam to htio učiniti.

Boravio sam neke godine u Stuttgartu kao stipendista Vlade Njemačke. Imao sam običaj svratiti ponekad poslije večere u restoran moga prijatelja. Tu sam večer odmah po ulasku u restoran primijetio poveće društvo za stolom. Prijatelj mi je objasnio da su to neki važni ljudi iz Jugoslavije, a da je među njima i karikaturista Adi sa suprugom. Iskreno obradovan što ću ga vidjeti, odmah sam pošao prema stolu i uz izvinjenje društvu što smetam objasnio da želim pozdraviti starijeg kolegu. Stajao sam iza Adijevih leđa, čini mi se čitavu vječnost, dok je on mirno večerao, a da glavu nije okrenuo ni da me pogleda. S gorčinom, zbunjen, postiđen i uvrijeđen nekako, ni sam ne znam kako, uspio sam se udaljiti od stola.

Bila je to za mene najneprijatnija i najmučnija situacija koju sam doživio. Te noći nisam spavao, a i danas kada se toga sjetim, osjećam nelagodu i neprijatnost.