Središnja tema ovog 280. broja Stava teška je zdravstvena situacija u Sandžaku koji posrće pod pandemijom virusa Covid-19.

U prodaji je novo izdanje magazina Stav.

Središnja tema ovog 280. broja Stava teška je zdravstvena situacija u Sandžaku koji posrće pod pandemijom virusa Covid-19.

Dopisnik Stava iz Sandžaka piše kako u posljednjih sto godina Sandžak nije imao ovakvu tragediju i ovakvo iskušenje. „Svi u Sandžaku živimo u strahu i neizvjesnosti. Plašimo se za zdravlje ne samo nas i naše porodice već i za zdravlje rođaka, komšiluka, mahale, cijelog grada, regije, zemlje.

Često pozivajući rođake i prijatelje s druge strane, čujemo zadihan i isprekidan glas koji saopćava: “I ja sam se razbolio.” Pribojavamo se svakog razgovora telefonom i svakog poziva. U strahu smo da li ćemo opet s druge strane žice čuti tu tužnu i srceparajuću rečenicu“, stoji u članku o Sandžaku u kojem je dolazak medicinskih radnika iz Bosne i Hercegovine doživljen kao svojevrsni historijski događaj. Svima je postalo toplo oko srca zbog činjenice da Bosna i Bošnjaci iz BiH konkretnim postupkom pokazuju da brinu o svojoj braći u Sandžaku. Ovo mora biti početak mnogo intenzivnijih kontakata i saradnje između Bosne i Sandžaka.

Stav u novom broju piše o brutaklnim napadima takozvanih ljevičara na historičara i profeosra Marka Atillu Hoarea.

Zbog odbijanja da pristane na narativ koji dolazi od krajnje ljevičarskog pokreta “Black Lives Matter” (BLM), protiv Hoarea je pokrenuta čitava kampanja kako bi ga se etiketiralo kao islamofoba, nakon toga diskreditiralo kao historičara, a zatim ušutkalo i “deplatformiralo”, tačnije uklonilo, i to ne samo s društvenih mreža već i s univerziteta na kojem je zaposlen. Da sve bude šokantnije, takve napade na reputaciju i egzistenciju ovog čovjeka predvodili su pojedini pripadnici bosanskohercegovačke ljevičarske dijaspore! Tekst sa svim detaljima donosimo u novom Stavu.

Dok je povjerenica Vijeća Evrope za ljudska prava Dunja Mijatović “izrazila zabrinutost zbog ponovnog uspona nacionalističkih pokreta koji podstiču antimuslimanske osjećaje i prakse u Evropi” nakon komemoracije žrtvama Genocida u Srebrenici 11. jula 2019. godine, austrijski romanopisac Peter Handke, dobro poznat po veličanju Srba koji su taj genocid i počinili, dobio je Nobelovu nagradu za književnost u oktobru 2019. godine. Peti po redu, nedavno objavljeni Izvještaj o evropskoj islamofobiji (EIR) za 2019. godinu otkriva dubinu “ožiljka u Srebrenici” i analizira svakodnevne izazove s kojima se susreću milioni evropskih muslimana. Kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, EIR objavljuje kako se antimuslimanska netrpeljivost i negativni trendovi prema muslimanima uglavnom očituju u obrazovnom, političkom i medijskom sistemu. Autor jednog od 32 izvještaja, onog koji se odnosi na Bosnu i Hercegovinu, jeste profesor Hikmet Karčić, a Stav donosi najvažnije dijelove Karčićevog istraživanja.

Jasan cilj, mnogo izdvojenog vremena i upornost Samira Gabeljića (30) rezultirali su jednoglasnim usvajanjem inicijative da Lukavac dobije Ulicu Žrtava genocida u Srebrenici. Ovo, ističe Gabeljić, nije uspjeh pojedinca i nije proizvod bilo kakve političke stranke, nego normalan slijed dešavanja i minimum učešća i podrške nekoliko hiljada građana Lukavca i okoline u jačanju kolektivnog sjećanja na Genocid počinjen nad Bošnjacima 1995. godine. Stav donosi životnu priču ovog hrabrog čovjeka.

Neposredno pred komemoraciju povodom 25. godišnjice Genocida u Srebrenici stigla je vijest koju su dugo iščekivali preživjeli Srebreničani i familije žrtava Genocida nastanjene u Nizozemskoj. Nakon višegodišnjih zahtjeva da nizozemske vlasti odrede mjesto na kojem bi se izgradio spomenik žrtvama Genocida u Srebrenici, a tragični događaji neraskidivo vezali Bosnu i Hercegovinu i Nizozemsku, iz općine Den Haag pozitivno su odgovorili. Naši izvori tvrde da je ključ bio angažman i lobiranje veterana Dutch bataljona, čija se riječ s pažnjom sluša u Vladi premijera Marka Ruttea. Sve detalje o tome donosimo u članku dopisnika Stava iz Nizozemske

Konačno se čuje ezan sa Aja Sofije a priču o tom spomeniku donosi dopisnik Stava iz Turske.

Vraćanje Aja Sofije u okvir onoga što je bila želja čovjeka zaslužnog što su Turci u Istanbulu predstavlja značajan korak dekolonizacije, jer čin kršenja te želje bio je (samo) jedan od koraka ka (mentalnoj) kolonizaciji, čupanju historijskih, identitetskih i religijskih korijena kojem je tursko društvo bilo izloženo decenijama. Zato, nije pitanje zašto se Aja Sofija konvertira u džamiju nego je pravo pitanje zašto je uopće pretvarana u muzej.

U novom Stavu donosimo sjećanje na dane progona Bošnjaka Bosanskog Novog juna i jula 1992. godine. Muško stanovništvo bezobzirno je pobijeno, žene i djeca prognani, a kuće nakon pljačke popaljene i porušene. U pokolju izvršenom 22. juna 1992. ubijeno je trinaest članova porodice Ekić, pet članova porodice Alić, četiri člana porodice Ramadan (otac Ramo i sinovi Senad, Emir i Jasmin), dva člana porodice Dedić i po jedan član iz porodica Selmić, Klehić i Zdionica. Nekoliko dana prije pokolja od posljedica ranjavanja umrla je mještanka Zumra Ekić, koju je ustrijelio Dragan Baltić iz Maslovara. Danas Ekići i Alići više ne postoje

Reporter Stava bio je u Puračiću, mjestu čija je slava izblijedila.

„A ustvari, ovdje, nekom nevidljivom linijom, zategnutom baš uz tu žicu, počinje jedno, a dovršava se drugo vrijeme zauvijek zarobljeno na licu te starinske kuće, pod limenim krovom, koja neizostavno podsjeća na brižnu staricu zagrnutu crnom maramom, i gleda tako, smjerna, niz polje i, sva napeta u strepnji, iščekuje povratak sinova iz nekog od ratova koji je davno minuo i koji su svi već zaboravili. Stručnjaci kažu da je njena najveća vrijednost u tome što predstavlja rijetku dobro očuvanu brvnaru s čardakom u krovnim gredama u cijeloj Bosni. Neki od njih, iz tih drvenih demira u pendžerima i kružnih merdevina kojima se vere u čardak, izvlače pretpostavku da je građena u 16. stoljeću, dok drugi tvrde da ju je izgradio neki beg koji je pobjegao iz Budimpešte nakon revolucije 1848. godine. Ali i jedni i drugi slažu se da su Čamdžići bili bogata i ugledna familija i obavezno spominju kako je načelnik Puračića u vremenu između svjetskih ratova bio Mehmed Čamdžić zvani Mehaga“, stoji, između ostalog, u reportaži u novom broju Stava.

Amar Alikadić je inžinjer robotike i mehatronike, osvajač brojnih zlatnih medalja na različitim natjecanjima a za Stav priča o studiju u Turskoj, Njemačkoj i Češkoj, o stručnoj praksi u Velikoj Britaniji…

“A život je takav. Ne mogu uvijek od ljudi s kojima ću se susretati očekivati fer i korektan odnos. Ja sam Bosanac, Bošnjak, musliman, stranac, ne mogu očekivati da će njihov odnos prema meni uvijek biti korektan. Sada u svijet idem s pretpostavkom da će me u početku tretirati kao nekog nižeg od sebe, ali sam dovoljno spreman, uporan i dovoljno znam i vjerujem da mogu biti ili kao svi oni koji na mene tako gledaju, ili viši od njih. I uvijek mi je to cilj i uvijek mi je na pameti da ono što ću postati, uz Božiju volju naravno, zavisi isključivo od mene”, kazao, nam je Alikadić.

U novom broju Stava detaljno izvještavamo o godišnjici pokušaja vojnog udara u Turskoj, predlažemo destinacije za odmor u Bosni i Hercegovini, donosimo intervjue sa zanimljivim sugovornicima…

Novi broj magazina Stav u prodaji je danas poslijepodne u Sarajevu, a od četvrtka, 16. jula, širom Bosne i Hercegovine.