A muzejski eksponati ne bi trebali biti tu zbog ljudi koji tačno “znaju kako je kad rokaju granate”, već upravo zbog onih koji to ne znaju. Ne bi trebali biti tu ni zbog onih kojima je sasvim jasno ko je bio agresor, a ko žrtva, ko su zločinci i iz kojeg naroda dolaze, od čijih je ruku hiljade djece ubijano, ko je uzročnik patnje djece opkoljenog Sarajeva. Brojni turisti koji posjećuju Muzej ratnog djetinjstva u Sarajevu ne mogu saznati ove informacije iz tekstova koji se nalaze pored muzejskih eksponata, niti mogu dobiti uvid u ono što se stvarno dešavalo djeci tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ne mogu saznati ni da je bila agresija; tu riječ nismo mogli pronaći

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: “Anadolija”

Čini mi se da je bilo proljeće ratne 1993. godine. Uveliko su se već ljudi pomirili s činjenicom da traje agresija na Bosnu i Hercegovinu. Opkoljeno Sarajevo. Ja kakvo će drugo biti. Imao sam deset godina. Sjećam se da se spremalo takmičenje mekteba u Starom Gradu. Bio sam među boljim učenicima u mektebu, uvijek rado i na vrijeme završavao zadaće, učio napamet sure, historiju islama, priče o poslanicima, sve mi je išlo odruke pa sam izabran za jednog od takmičara.

A u našem mektebu u džamiji Rogo-zade bilo je toliko djece u ratu da smo imali više potencijalnih takmičara nego što je to jedan takmičarski tim mogao imati. Stoga je muallima smislila čarlamu, podijelivši jedan mekteb u dva, pa smo na konkurs za takmičenje izišli kao mektebi “Sedrenik” i “Vinograd”.

Sa mnom u vinogradskom timu bila je djevojčica Ilvana i njih još troje iz starije grupe. Bila je zadužena za učenje sura. Ma, krasno je učila, ljepota je bilo slušati. Samo heftu pred takmičenje na vrh Rogine ulice pade granata – poslije su kazali da su je ispalili četnici s Borija – i ubi dvoje ili troje djece, nisam više siguran. Među njima je bila i Ilvana, djevojčica prelijepa glasa. Plakao je ko je trebao i ko je morao; bi šta bi, valjalo se spremati za takmičenje.

Muallima mi sutradan reče da ću morati preuzeti i spremiti ono što je bio Ilvanin zadatak, a da će ovo moje predati nekom drugom djetetu, novom takmičaru. “Pojeo vuk magarca”, danima mi je u glavi odzvanjala narodna izreka. I prođe takmičenje, “Sedrenik” osvoji prvo, a “Vinograd” treće mjesto; drugo dodijeliše mektebu s Bistrika. Za svoj loš, šlampav i traljav nastup dobih tene “Jugosport” i zlatnu značku ljiljana. Nikome nikada nisam kazao koliko mi je bilo teško preuzeti zadatak djevojčice koja je učila makar pet puta ljepše od mene i s kakvim sam otporom učestvovao u tom takmičenju. Nešto se lomilo i prelomilo u mojim dječijim prsima, baš kao da sam u tim trenucima uvidio svu prolaznost svijeta i života, kao da sam znao da će i jedan član tima “Sedrenik”, Edis, poginuti pred sam kraj rata.

Eto, to su sjećanja mog ratnog djetinjstva, nikada do sada zapisana, u kojima ni tada, kao ni sada, nisam imao nikakvu sumnju da su četnici s brda ubijali moju rodbinu, prijatelje, komšije i poznanike u opkoljenom Sarajevu, da su Srbija, Crna Gora i Hrvatska izvršile agresiju na Bosnu i Hercegovinu, da je, što ću kasnije saznati, u Srebrenici počinjen genocid, da su pripadnici Vojske Republike Srpske, Jugoslavenska narodna armija i paravojne srpske dobrovoljačke formacije regrutirane, obučene i naoružane u Srbiji, bili ti koji su granatirali Porodilište u Sarajevu, te da su u augustu 1992. godine zapalili Vijećnicu. Mnogo je toga još u šta se nije sumnjalo, što su i mala djeca znala o ratu protiv Bosne i Hercegovine (1992–1995).

Danas, 24 godine nakon što je rat završen, kao da stvari pomalo postaju nejasnije, činjenice iskrivljenije, svjedočenja marginaliziranija. Postoje brojne institucije koje aktivno rade na “pomirenju”, pa se potura narativ da će se narodi najbolje pomiriti ako se što prije zaboravi sve što se dešavalo devedesetih, četrdesetih, desetih i dvadesetih godina prošlog stoljeća, te brojnih prethodnih puta i stoljeća, a sve u celofanu riječi “bratstva i jedinstva” i “tolerancije”. A nas, studente Odsjeka za književnosti naroda Bosne i Hercegovine, učili su da što češće koristimo termine iz bosanskog jezika, pa je jedne prilike rahmetli profesor Munib Maglajlić objasnio da tuđica “tolerancija” zapravo znači “trpljenje”. Do koje mjere treba trpjeti kako bi svetolerantni Zapad Bošnjake proglasio tolerantnim i prihvatio ih u svoje okrilje? Je li to ona mjera kad Bošnjaci zaboravljaju svoju historiju od prije 25 godina i pristaju na iskrivljivanje činjenica i sjećanja, ovaj put u glavama onih najmlađih, jer, zašto bi se Zapad bavio generacijama koje su već jednom nogom u mezaru ili onima koji su odavno napustili ovaj svijet? Kažu da na mladima svijet ostaje.

Nedavno je na internetskoj stranici deblokada.com objavljen tekst Bez ključnih riječi! Muzej koji zataškava istinu o velikosrpskim zlodjelima nad djecom Sarajeva?, u kojem se, između ostalog, navodi da autor teksta, tragajući portalom Muzeja ratnog djetinjstva u Sarajevu, nije uspio pronaći bilo kakve informacije i ključne riječi kakve su: agresor, agresija, opkoljeno Sarajevo, VRS, Vojska Republike Srpske, četnici, velikosrpska, Karadžićevi Srbi, četnici s brda… “Pomno pretražujući sve menije i podmenije internet portala Muzeja, nismo uočili ove pojmove bez kojih se ne može adekvatno i istinito govoriti o ratnom djetinjstvu u Sarajevu. U odjeljku koji bi trebao opisati smisao projekta i sadržavati barem neke od nezaobilaznih pojmova, samo opća mjesta i okolišanje. U podmeniju ‘Ideja, misija i vizija Muzeja ratnog djetinjstva’ naišli smo na bezlične opise”, piše deblokada.com. Autor se ograđuje da nije posjetio Muzej i da mu nisu poznati njegovi sadržaj i postavka.

“Ali ako su kao i njegova internet stranica, nesumnjivo je da je to projekat lišen krucijalnih elemenata istine. Teško je govoriti o stradanju u Sarajevu, pogotovo djece, ako se zaobiđu činjenice ko im je priredio takvo pakleno djetinjstvo, ko ih je traumatizirao, razbolijevao, patio, ranjavao i ubijao. Upravo su odgovori na ova pitanja zaobiđeni u opisu ideje, misije, sadržaja Muzeja. Čak i da je ‘opravdanje’ za ovo nastojanje da Muzej prikaže patnje djece u cijeloj BiH, bila bi to neistina. Ipak, dobro je poznato ko nije ubijao i snajperisao djecu, pa se tematiziranje teškog ratnog djetinjstva može lokalizovati, na područja koja su bila na nišanu velikosrpskih snaga”, stoji u tekstu.

Ekipa Stava otišla je u Muzej ratnog djetinjstva da učini ono što autor navedenog teksta nije – posjeti Muzej i uvjeri se ili razuvjeri u podudarnost onoga što prikazuje internetska stranica Muzeja i onoga što nudi njegova postavka.

Na ulazu nas je dočekala ljubazna kustosica Amina, objasnivši da postavka Muzeja sadrži pedeset priča djece odrastale u ratu. To su djeca iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, i iz drugih opkoljenih gradova, kao i iz gradova koji su bili pod kontrolom JNA i VRS-a. Pored svake priče koja je, prema riječima kustosice, “napisana na BHS-u i na engleskom jeziku”, nalazi se i poneki predmet za koji je priča direktno vezana. Saznali smo i to da su u međuvremenu, otkako je Muzej otvoren 2017. godine, u postavku dodane i priče djece iz Sirije, Libana, Ukrajine i drugih država. Kupili smo kartu, razgledanje je počelo.

Zaista, u postavci Muzeja mogu se pronaći predmeti koji neodoljivo podsjećaju na djetinjstvo provedeno u ratu. Neki od njih evociraju davno zagubljena i životnim putem hodeći ispuštena sjećanja o ratu koji, gledan dječijim očima, nekada ne izgleda tako strašan i zlokoban. Tu su igračke, lutke, audiokasete, knjige, plišane igračke, lopte, veliki narodni kuhar – bez ikakve bi sumnje svako ko je odrastao tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao i brojni odrasli, mogao zastati nad makar jednim eksponatom i prisjetiti se nekog detalja iz tog perioda svog života. Tu se negdje pojavi i onaj poslijeratni dijalog: “Znaš kako mi je bilo? Jesi li bio u Bosni za vrijeme rata? Nisi. Eh, onda ne znaš!”, koji je s vremenom nekako ishlapio, pa se nakon određenog perioda pretočio u zabrinutost ljudi da će “svi koji su bili u ratu i branili svoju domovinu na kraju biti za to i krivi”. Istina nije daleko od toga.

A muzejski eksponati ne bi trebali biti tu zbog ljudi koji tačno “znaju kako je kad rokaju granate”, već upravo zbog onih koji to ne znaju. Ne bi trebali biti tu ni zbog onih kojima je sasvim jasno ko je bio agresor, a ko žrtva, ko su zločinci i iz kojeg naroda dolaze, od je čijih ruku hiljade djece ubijano, ko je uzročnik patnje djece opkoljenog Sarajeva. Brojni turisti koji posjećuju Muzej ratnog djetinjstva u Sarajevu ne mogu saznati ove informacije iz tekstova koji se nalaze pored muzejskih eksponata, niti mogu dobiti uvid u ono što se stvarno dešavalo djeci tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ne mogu saznati ni da je bila agresija; tu riječ nismo mogli pronaći. Nema tu ništa što bi čovjeka koji nije prošao sve golgote opkoljenog Sarajeva, ili nekog drugog mjesta u Bosni i Hercegovini, koji je bio na nišanu agresora, moglo i na koji način educirati i što bi mu omogućilo da kreira pravu sliku rata u gradu u kojem je muzej koji upravo posjećuje. A muzeji postoje da educiraju ljude, to bi im trebali biti neki od glavnih funkcija i zadataka.

U Muzeju ratnog djetinjstva sve što vidite potpuno je bezlično i sasvim općenito. A i sam naziv, Muzej ratnog djetinjstva, izuzetno je nedorečen. Potpuni je apsurd da se Muzej ratnog djetinjstva nalazi u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, a da pored izloženih dječijih priča nisu napisani mjesta i gradovi u kojem su one nastale. Također, Muzej, naprimjer, ne donosi podatke o broju ubijene, ranjene, osakaćene, prognane djece u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini tokom posljednjeg rata. Nema podataka o tome koliko ih je ostalo bez roditelja, koliko ih je u nekim konvojima završilo kojekuda. Ovakav kakav jeste, ovaj je muzej mogao biti postavljen u bilo kojem gradu na svijetu i biti nazvan ovim ili nekim sličnim uopćenim imenom.

Uopćene dječije priče u Muzeju mogle su biti bilo čije, bilo kojeg djeteta na svijetu, pa su utoliko i opasnije i ubojitije, jer veoma je hazardno imati takav muzej s takvom postavkom i s takvim nazivom baš u Sarajevu; čovjek bi za svega nekoliko godina mogao pomisliti da rata u Bosni haman pa da i nije bilo, makar ne onakvog kakvog se mnogi od nas još sjećamo.

A kao dijete, itekako se dobro sjećam nimalo općenitih četnika s brda koji su ispaljivali nimalo općenite granate koje su ubijale žive ljude, majke, očeve, braću, sestre, tetke, amidže, daidže, rođake, komšije. Dobro smo znali ko nas je ubijao i kakva je mašinerija stajala iza agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ali, u Muzeju ratnog djetinjstva prave se da to ne znaju. Možda je to zato što je njegov direktor Jasminko Halilović imao samo četiri godine kada je u Bosni i Hercegovini počeo rat, pa su mu i ratna sjećanja djelimična, nepotpuna i parcijalna, baš kao što su kod skoro sve male djece. A možda je problem i to što nije imao iskustva rada u nekim drugim muzejima prije nego što je postao direktor ovog muzeja.

Na jednom od muzejskih eksponata piše da je “snajper ubio moga brata”. A i laici dobro znaju da nikakav snajper nikada i nigdje nije ubio ničijeg brata. Snajper je optička naprava koja se stavlja na pušku kako bi bolje i preciznije gađala, a u nekim definicijama može označavati i pušku na koju je stavljena ova optika. Snajperist je taj koji ubija, to je strijelac obučen za precizno gađanje na velikim udaljenostima. On bez izuzetka pripada određenoj vojsci, vojnoj formaciji, odredu, četi, osim ako nije riječ o američkim igranim filmovima i plaćenim ubicama. Eh, taj snajperist, koji je pripadao konkretnoj vojnoj formaciji, a koja je bila u sastavu Jugoslavenske narodne armije ili Vojske Republike Srpske, ili pak neke paravojne formacije poslane iz Srbije, ubijao je građane Sarajeva, civile, muškarce, žene, djecu – snajperist, Srbin, četnik, ubica, a ne snajper. Postoje snimci i fotografije koji ovo potvrđuju i na kojima se jasno može vidjeti ubijanje, na kojima se mogu pogledati svjedočenja ubica. Ali o tome nećete čitati, ovo nećete pronaći u Muzeju ratnog djetinjstva u Sarajevu.

Brojni su drugi primjeri iz ovog muzeja koji plasiraju izuzetno falične informacije, a sve pod krinkom djece, djetinjstva, odrastanja, naivnosti i nevinosti, omota od čokolada, salveta, plišanih meda, zeka i lutkica. Međutim, djetinjstvo djece koja su odrastala u ratu, u opkoljenom Sarajevu, nije bilo nimalo naivno i nevino, naprotiv. Još se sjećamo raznesenih glava, prosutih utroba, osakaćenih ruku i nogu. Traume su to kojih se vjerovatno nikada nećemo kutarisati. A sjećanja blijede i nestaju skupa sa savremenicima, što se ne zapiše, podložno je devijacijama i manipulacijama, ali se pored zapisivanja o svemu mora i stalno govoriti i ponavljati. Poznata je izreka da budali možeš jednu te istu stvar reći milion puta i neće se primiti, a da je pametnom čovjeku dovoljno ponoviti samo 500.000 puta.

Jasminko Halilović, direktor Muzeja ratnog djetinjstva: “Odgovor na naručeni intervju”

STAV: Zašto ste se odlučili za ovakav koncept muzeja u kojem su prikazane priče djece iz cijele Bosne i Hercegovine, a kasnije i iz svijeta?

HALILOVIĆ: Zato što na svijetu nema nijedan muzej posvećen isključivo iskustvu djece u ratovima. Smatrao sam da je potreban.

STAV: Smatrate li da su očekivanja posjetilaca iznevjerena s obzirom na to da posjetioci manje-više vrlo dobro poznaju historiju Sarajeva i Bosne i Hercegovine i znaju da je to jedna od najdužih opsada grada u modernoj historiji? U muzejskoj postavci nigdje nismo mogli pronaći ništa o opsadi grada u kojem je smješten Vaš Muzej, ništa o tome ko je vršio tu opsadu; također, nismo našli ništa ni o agresiji na Bosnu i Hercegovinu niti bilo šta o agresoru. Zašto je to tako?

HALILOVIĆ: Ne smatram da su očekivanja posjetiteljki i posjetilaca iznevjerena, naprotiv. Od preko 5.000 upisa u naše knjige utisaka, nije bilo nijednog takvog. Ako obratite pažnju na naziv Muzeja, bit će vam jasno da on ne najavljuje edukaciju o ratu u BiH ili opsadi Sarajeva, već isključivo o iskustvu djece u ratovima. Kako ste i sami prepoznali prvim pitanjem, Muzej već dokumentuje i prezentira i iskustva djece iz drugih ratova. Vodeći evropski muzejski eksperti dodijelili su Muzeju ratnog djetinjstva jednu od najvažnijih svjetskih muzejskih nagrada. Naivno je misliti da će takvu nagradu dobiti Muzej koji “iznevjerava očekivanja posjetilaca”.

STAV: Da li je dio ratnog djetinjstva kada dijete ubiju geleri granate koja je pala na školu ili igralište, a druga djeca, njihovi prijatelji koji su svjedočili tome, vrlo dobro znaju ko je ispalio tu granatu? Ili kada vojnik JNA ili tzv. VRS-a ubije dijete iz puške, a sva druga djeca znaju ko im je ubio prijatelja? Zašto ni toga nema u Vašem Muzeju?

HALILOVIĆ: Iznosite neistinu time što kažete da toga nema u MRD, te vrijeđate žrtve, i preživjele čiji su eksponati u Muzeju. Ako ste pogledali izložbu Muzeja ratnog djetinjstva, mogli ste vidjeti eksponate koji svjedoče o gubitku prijatelja, braće i sestara, roditelja. Smrt je dio ovog iskustva, i kao takva je prezentirana u svakoj od naših izložbi. U našoj kolekciji nalaze se eksponati djece poginule tokom opsade Sarajeva, a koje su donirali preživjeli drugovi i drugarice, ili članovi porodice. Možete pretpostaviti sa visokim stepenom sigurnosti da je za njihovu smrt odgovorna VRS, ili možda neke paravnojne jedinice koje su bile oko grada. Stoga je netačna vaša tvrdnja da tih priča nema u Muzeju. U kolekciji imamo i eksponat iz Novog Travnika od osobe koja je rekla da joj je sestru snajperom ubila Armija RBiH, ali da ne želi da to piše u priči pored eksponata. Oni koji su željeli umuzejiti te uspomene najčešće nisu u svom tekstu o eksponatu govorili o izvršiocima zločina. To je njihov izbor. Većina ljudi u stanju je razumjeti da se MRD ne bavi ratom u BiH, već uopće utjecajem ratova na djecu.

STAV: Zašto se iz eksponata u Vašem Muzeju ne može saznati ko je uzročnik patnje djece opkoljenog Sarajeva? (Ovdje navodimo Sarajeva, jer se i sam Muzej nalazi u Sarajevu.)

HALILOVIĆ: Osim što je nelogično, vaše pitanje se ponavlja i ranije je odgovoreno. Da ponovimo: Muzej ratnog djetinjstva (što možda možete pročitati iz naziva) bavi se ratnim djetinjstvom, a ne opsadom Sarajeva. Svojim posjetiocima koji su zainteresirani da saznaju više o ratu u BiH i opsadi Sarajeva preporučujemo Galeriju 11/07/1995, Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida, Historijski muzej BiH, te Tunel spasa.

STAV: Šta turisti mogu saznati i naučiti posjećujući Vaš Muzej?

HALILOVIĆ: Turisti nisu jedina ciljna grupa Muzeja ratnog djetinjstva, niti je on otvoren za i zbog turista. Svi posjetioci i posjetiteljke Muzeja mogu naučiti o višestrukim posljedicama koje ratovi imaju na djecu. Također mogu naučiti o univerzalnosti ovog iskustva: kako je slično biti dijete izbjeglica iz Bosne devedestih, i dijete izbjeglica iz Sirije danas. Mogu naučiti o snazi i otpornosti djece, njihovoj kreativnosti, njihovoj odlučnosti da i pored najtežih okolnosti uče, stvaraju, vole, igraju se. Mogu naučiti o višeslojnosti posljedica ratova na djecu, od gubitka roditelja i prijatelja, do gladi, nemogućnosti kretanja ili prekida školovanja. Muzej ratnog djetinjstva svoje posjetioce podsjeća na značaj mira i na odgovornost svih nas da obezbijedimo novoj generaciji djetinjstvo u miru.

STAV: Kako se finansirate?

HALILOVIĆ: MRD se većinom finansira iz međunarodnih izvora. Ukupni budžetski doprinos finansiranju, kada se uračunaju svi nivoi vlasti, varira od 0 do 7%, zavisno od godine do godine.