Mjanmar je konglomerat etničkih grupa, država priznaje 135 etničkih grupa, kojima dominiraju Burmanci (70%), a slijede Šani 9%, Kareni 7%, Rakhini 4%, Kinezi 3%, Indijci 2%, Moni 2% i drugi 5%. Rohinja muslimani nisu priznati ni kao etnička grupa ni kao državljani Mjanmara, što je srž problema

Piše: Bojan BUDIMAC

Iako decenijama permanentno tinja u pozadini, tj. u odsustvu medijskih reflektora, ono što bi se u svakoj drugoj prilici lahko okarakteriziralo kao etničko čišćenje ili postepeni genocid i bilo glasno osuđivano sa svih strana međunarodne zajednice, sudbina Rohinja tek povremeno ulazi u žižu svjetske javnosti. Ti skokovi u interesiranju obično se dese kada se zločini vlasti Mjanmara, koje radi sve da oni ostanu sakriveni – uskraćivanjem pristupa međunarodnim medijima i humanitarnim radnicima u mjanmarsku državu Rakhine (ili Arakan) – ne mogu sakriti. Nagli priliv velikog broja izbjeglica u susjedni Bangladeš ili satelitski snimci spaljenih sela jesu pouzdani znaci nasilja i okidači tog medijskog interesiranja, koje je obično kratkog daha.

Mjanmar (puno zvanično ime Unija Mjanmar), ranije poznat kao Burma (ili Unija Burma), jeste unija od sedam država i sedam provincija, plus administrativne jedinice glavnog grada Naypyidaw (do 2006. godine glavni grad bio je Rangoon). Mjanmar je konglomerat etničkih grupa, država priznaje 135 etničkih grupa, kojima dominiraju Burmanci (70%), a slijede Šani 9%, Kareni 7%, Rakhini 4%, Kinezi 3%, Indijci 2%, Moni 2% i drugi 5%. Četiri postotka Rakhine etničke grupe nisu Rohinja muslimani, nego pripadnici sedam etničkih grupa koje Vlada priznaje. Rohinja muslimani nisu priznati ni kao etnička grupa ni kao državljani Mjanmara, što je srž problema, ali o tom potom.

OPRAVDANJA ZA REPRESIJU I ETNIČKO ČIŠĆENJE

Zastupljenost religija također oslikava dominaciju budista, kojih je 87,9%, dok su ostali u sljedećim postocima: kršćani 6,2%, muslimani 4,3%, animisti 0,8% i hindu 0,5%. Ovdje opet mora doći napomena da nisu svih 4,3% muslimana Rohinje. Rohinje, čiji se broj u Mjanmaru procjenjuje na između jednog i 1,3 miliona (što je između 2 i 2,5% ukupnog stanovništva Mjanmara) čine samo polovinu muslimanskog življa ove države. Kamani, također muslimani, jesu priznati kao etnička grupa, jedna od već spomenutih sedam koja, prema klasifikaciji Vlade Mjanmara, čini “nacionalnu Rakhine rasu”. U svakom slučaju, Rohinje čine oko trećine stanovnika Rakhine ili Arakana.

Dok historija bilježi da su muslimani prisutni u državi Rakhine od 15. stoljeća, a u Mjanmaru od 11. stoljeća, ime Rohinja prvi put pominje se u zapadnim izvorima 1799. godine opisujući jezik muslimana koji za sebe tvrde da su autohtoni stanovnici Rakhine (ili Arakana). Rakhine je sve do osvajanja i pripajanja Burmi 1785. godine bila zaseban politički entitet, odnosno kraljevstvo, čiji je glavni grad Mrauk U bio prosperitetna trgovinska raskrsnica tog doba.

Burma postaje britanska kolonija 1826. godine i ubrzo nakon toga inkorporirana je u Britansku Indiju. Tada dolazi do demografskog poremećaja koji današnja Vlada i budistički ultranacionalisti koriste kao opravdanje za nepriznavanje, represiju i etničko čišćenje Rohinja. Britanskim kolonijalnim vlastima nedostajalo je radne snage za proširenje proizvodnje pirinča te su uvozili radnu snagu iz Bengala (današnjeg Bangladeša). Dok je većina te radne snage dolazila sezonski, neki su se i stalno naselili. Britanski izvještaj o cenzusu Britanske Burme iz 1933. godine procjenjuje da se između 1880. i 1930. godine muslimanska populacija duplirala, s oko 13 na 25% stanovništva Rakhine – podatak citiran u Završnom izvještaju Savjetodavne komisije o državi Rakhine (Kofi Annanova komisija) objavljenom krajem augusta. Isti izvještaj zaključuje da su budistička i muslimanska zajednica uglavnom živjele mirno, ali da su od sredine 19. stoljeća povremene tenzije i erupcije nasilja prekidale periode saradnje.

Burma je stekla nezavisnost od Velike Britanije 1948. godine. Može se reći da je u suštini od tada u stanju građanskog rata niskog intenziteta, te da se država bori protiv brojnih različitih oružanih pokreta, različitih ideologija i ciljeva (od autonomije do separacije). Vojna hunta koja je vladala Burmom/Mjanmarom od 1962. do 2011. godine de facto i de jure, a od tada samo de facto, brutalno se obračunavala s ustancima, usputno vršeći brutalnu represiju nad cijelom populacijom. Međutim, pogrešno bi bilo pomisliti da je represija bila podjednaka za budiste i muslimane.

“Tokom decenija nakon stjecanja nezavisnosti sukcesivne vlade usvajale su zakonske i administrativne mjere koje su progresivno sužavale politička i građanska prava muslimanske zajednice u Rakhine državi. Prije vojnog puča 1962. godine zajednica je uživala neki stepen priznanja i za kratko vrijeme dodijeljena joj je administrativna jedinica na sjeveru države. Situacija se pogoršala tokom vojne vladavine i nakon Vladinih kampanja ogromnih razmjera 1978. i 1991. godine, kada je 200 hiljada muslimana gurnuto preko granice u Bangladeš”, piše u Annanovom izvještaju s napomenom da je u oba slučaja Mjanmar prihvatio repatrijaciju velikog broja izbjeglih.

Zakonom o državljanstvu iz 1982. godine hunta je od Rohinja muslimana načinila najveću grupu bez državljanstva u svijetu. Taj proces odvijao se na dva nivoa – zakonskom i birokratskom, pri čemu je ovaj drugi bio čista prevara. Tokom 1989. godine, na osnovu zakona o državljanstvu, na teritoriji cijele države počeo je proces inspekcija državljanstva. Građanima koji su imali lična dokumenta rečeno je da će ona tokom procesa biti zamijenjena. Većina Rohinja muslimana predala je dokumenta, a da im druga nikad nisu izdata, čime su praktično ostali bez državljanstva. Svega 4.000 Rohinja, od procijenjenih najmanje milion (i više), dobilo je dokumenta.

SISTEMSKI USKRAĆENI ZA SVA MOGUĆA PRAVA

Godine 1995. vlasti su počele izdavati dokumenta za privremeni boravak muslimanima Rakhine koji nisu imali dokumenta, odnosno predali su ih vlastima šest godina ranije ne dobivši zamjenu. Deset godina kasnije, početkom 2015. godine, Vlada je poništila te dokumente, te su Rohinja muslimani prvi put od 1948. godine uskraćeni za bilo kakvu političku prezentaciju – niti su mogli učestvovati na prvim “slobodnim i fer” izborima niti glasati.

Ovo je bio praktično uvod o legalnoj crnoj rupi u kojoj se našlo milion (i više) ljudi. Paralelno s tim sužavanjem političkih i građanskih prava išao je i proces pumpanja sektaške mržnje i nasilja. Poznate erupcije nasilja predvođene budističkim monasima jesu pogromi 1997. godine u Mandalayu, 2001. godine u Taungoou, a od 2012. godine do danas svake godina imala je nemire. Od 2015. godine glavni je nasilnik država, odnosno njene oružane snage (vojska, policija i pogranična policija) i paramilitarne snage budista uniformirane i naoružane od strane države.

Od 2012. godine spisku ponižavanja i represije nad Rohinjama dodaje se i smještanje u koncentracione kampove. Oko 120 hiljada Rohinja jesu interno raseljena lica u kampovima u kojima su uvjeti sve samo ne ljudski.

Ogromnu ulogu u raspaljivanju sektaške mržnje i direktnih akcija protiv muslimanske populacije ima budistički (ekstremni) pokret 969. Predvođen budističkim monahom po imenu Wirathu, pokret se predstavlja kao popularni grassroot pokret – spontana reakcija na “ugroženost” burmanske civilizacije od 4,7% muslimanske populacije (prepoznatljiva paranoja dešava se u EU i SAD). Međutim, Reutersovo istraživanje na osnovu koga je napisan detaljan članak prije četiri godine u magazinu Time pokazuje da su korijeni pokreta u prethodnom diktatorskom režimu, te da uživa simpatije i zaštitu pojedinih članova danas vladajuće Nacionalne lige za demokratiju (NDL), partije legendarne borkinje za demokratiju, ljudska prava i sve najljepše i najbolje Aung San Suu Kyi. Ćutanje ove dobitnice Nobelove nagrade za mir o sudbini Rohinja muslimana odzvanja prilično gromoglasno.

Spomenuta Annanova komisija, oformljena septembra 2016. godine s ciljem da snimi situaciju i da preporuke Vladi Mjanmara za trajno rješenje problema, jeste u velikoj mjeri inicijativa same Aung San Suu Kyi. Međutim, pitanje je da li civilna vlada može primijeniti bilo šta od predloženog unatoč volji vojske u uvjetima kvazidemokratije u kojoj je vojska zadržala ogromnu porciju vlasti.

BESTIJALNO IŽIVLJAVANJE REŽIMA

Dodatno kompliciranje jeste pojava Arakan Rohinja armije spasa (ARSA) tačno mjesec dana nakon osnivanja komisije. Napad ARSA-e na oružane snage Mjanmara bio je povod (i “opravdanje”) za posljednji, još trajući, talas državnog terora. Koincidentalno, ista organizacija izvela je napad na sam dan objavljivanja Annanovog izvještaja. Nastranu to da su, inače zdravorazumski prijedlozi – poput ukidanja restrikcija za državljanstvo i garantiranje slobode kretanja i ostalih ljudskih prava – iz izvještaja u situaciji državnog terora i pojave igrača koji će omogućavati tuk na luk akcije poput propisivanja aspirina oboljelom od raka. Da li je angažiranje komisije samo dimna zavjesa Vlade jeste sasvim legitimno pitanje. To pitanje iskrsava utiskom da je izvještaj pomalo čudno nagnut na Vladinu stranu. Razlažući (tekuću) krizu na tri glavna činioca, ekonomski su stavljeni na prvo mjesto, praćeni krizom ljudskih prava i krizom sigurnosti. Ekonomija kao uzrok etničkog čišćenja i postupnog genocida koji se rasteže na decenije?

U međuvremenu egzodus i patnja nastavljaju se i po ko zna koji put svijet je doveden u situaciju da bespomoćno posmatra bestijalno iživljavanje režima imunog na vanjske pritiske. Ako izvještaj misije Ujedinjenih nacija za ljudska prava Bangladeša, objavljen u februaru – jedno depresivno svjedočanstvo neposrednih svjedoka i žrtava o ubistvima (i djece), silovanjima (i djece), mučenjima (i djece), paljevinama sela i protjerivanjima – nije izazvao tada jaču reakciju, čemu se možemo nadati poslije zatvorene sjednice Savjeta sigurnosti UN-a (30. augusta) nakon koje čak nije bilo ni saopštenja? Samo je procurilo da su “sve strane pozvane da deeskaliraju”, te da Kina blokira snažniju reakciju.

Od diplomatije je teško očekivati bitan proboj prije Generalne sjednice Ujedinjenih nacija, zakazane za 12. septembar. Nazire se blok lidera muslimanskih zemalja (arapska šutnja jeste glasna skoro onoliko koliko i šutnja Aung San Suu Kyi) glasnijih u osudi nasilja nad Rohinja muslimanima i pozivima na akciju: Turska, Iran i Katar, pri čemu je turska telefonska diplomatija najaktivnija i istovremeno najviše ignorirana od međunarodnih medija. O turskom pozivu Bangladešu da otvori granicu za ko zna koliko desetaka hiljada (najmanje dvadeset) zatočenih na ničijoj zemlji, a da će Turska na sebe preuzeti troškove njihovog izbjeglištva, kao konkretan i odmah provodiv korak za spašavanje ljudi izloženih mjanmarskoj genocidnoj kampanji, skoro da nije ni izvještavano van Turske.

Za to vrijeme generalni sekretar UN-a Antonio Guterres izražava zabrinutost. Zar je to najdalje do čega može dobaciti?