“U to vrijeme Momčilo Perišić je komandirao JNA, prijetnjama najavljivao granatiranje mostarskih naselja javljajući se uživo u program Radija Mostar novinaru Veselku Čerkezu. Jedan od podređenih Perišiću bio je major JNA Milan Ugrešić, koji je često posjećivao atomsko sklonište u Zaliku i govorio: 'Vi muslimani ste Alijina telad data meni na klanje.' Tužilaštvu BiH, odnosno Odjelu za ratne zločine, poznata su imena osumnjičenih za zločin na Uborku i Sutini”

Piše: Sanadin VOLODER

Agresija na našu domovinu imala je u Hercegovini, odnosno u Mostaru, vrlo dinamičan tok. Na početku 1991. godine Mostar i dolina Neretve bili su izloženi represiji, potom i agresiji Jugoslavenske narodne armije i pratećih vojnih i paravojnih srpskih formacija.

Rušenje grada na Neretvi započela je JNA, a od 9. maja 1993. godine Hrvatsko vijeće obrane (HVO) uz podršku vojske susjedne Hrvatske. Nakon sklapanja primirja između HVO-a i Armije Republike Bosne i Hercegovine, nastavljena je agresija srpskih snaga sve do potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Lokaliteti Uborak i Sutina na sjevernom ulazu u Mostar mjesta su egzekucije 114 mostarskih civila izvršene u noći između 13. i 14. juna 1992. godine, što predstavlja najveći masovni zločin u okupiranom Mostaru koji su počinili Karadžićevi i Šešeljevi Srbi uz podršku JNA.

Ubijanja Bošnjaka i Hrvata uoči oslobađanja Mostara od agresije JNA, odnosno srpsko‑crnogorskog agresora predstavljaju zločin koji još nije dobio sudski epilog.

“Mostarcima je vrlo dobro poznato da su rezervisti JNA već u septembru 1991. godine stigli u Mostar i da je već tada počelo maltretiranje nesrpskog stanovništva. Moja je porodica živjela u naselju Gornji Zalik, u kojem se nalazilo vojno strelište i svakodnevno smo sretali pijane rezerviste JNA iz Crne Gore koji su i nas djecu često zastrašivali. Za mene je agresija počela 3. aprila 1992. godine. JNA i general Momčilo Perišić držali su pod opsadom pola grada. On je komandirao vojskom i svim SDS-ovim, Šešeljevim i drugim SAO milicijama koje je ista ta JNA naoružavala i podržavala”, kaže Adnin Hasić, predsjednik Udruženja porodica žrtava Uborka i Sutine, koji je u ovom zločinu izgubio oca i majku.

Hasić navodi iskaz jednog od zaštićenih svjedoka na suđenju protiv Slobodana Miloševića, “da je sredinom maja general Perišić postrojio vojsku na mostarskom aerodromu i saopćio im da će se JNA povući jer je tako naređeno iz Generalštaba JNA, a da oni koji žele mogu ostati i da će im JNA ostaviti naoružanje”.

JNA je izvukla iz Mostara većinu naoružanja i opreme, tenkove, avione i helikoptere, Vazduhoplovna industrija “Soko” je demontirana i povučena, grad je opljačkan…

“Mnogi zločinci pripadnici JNA su napustili Mostar, a u gradu su ostali lokalni Karadžićevi Srbi, organizirani kroz razne vojne i paravojne formacije koje su ušle u sastav VRS. Zamijenjene su petokrake i kokarde, JNA je postala VRS. Mostarce su ubijali Karadžićevi Srbi, pripadnici VRS, koje je naoružala i pomagala JNA. Ti isti Srbi iz Vrapčića su protupravno uhapsili dvadesetak Bošnjaka i Hrvata, svojih komšija od 15 do 75 godina u Gornjim Vrapčićima, koje su također maltretirali, tukli i silovali. Niko od tih osumnjičenih Srba se nije vratio u Mostar, a iz Tužilaštva nas uvjeravaju da su nedostupni organima gonjenja”, pojašnjava Hasić.

Na pitanje da li su poznata imena oficira JNA koji imaju komandnu odgovornost i da li su poznata imena direktnih izvršilaca zločina, Hasić odgovara da je po tadašnjem Ustavu SFRJ, a što je potvrdilo i sudsko vijeće Haškog tribunala prilikom izricanja presude Vojislavu Šešelju, sve su dobrovoljačke jedinice u liniji komandiranja vojske, odnosno JNA.

“U to vrijeme Momčilo Perišić je komandirao JNA, prijetnjama najavljivao granatiranje mostarskih naselja javljajući se uživo u program Radija Mostar novinaru Veselku Čerkezu. Jedan od podređenih Perišiću bio je major JNA Milan Ugrešić, koji je često posjećivao atomsko sklonište u Zaliku i govorio: ‘Vi muslimani ste Alijina telad data meni na klanje.’ Tužilaštvu BiH, odnosno Odjelu za ratne zločine, poznata su imena osumnjičenih za zločin na Uborku i Sutini”, kaže Hasić.

Uborak i Sutina prve su otkrivene i ekshumirane masovne grobnice u Bosni i Hercegovini, ali ovi zločini nisu procesuirani od strane suda u Hagu i Bosni i Hercegovini.

“Masovna grobnica u Sutini otkrivena je i ekshumirana desetak dana nakon oslobođenja lijeve obale Neretve, a masovna grobnica na Uborku krajem augusta 1992. godine, dok su ostale masovne grobnice u BiH pronalažene tek nakon rata. Kada je riječ o procesuiranju ovog ratnog zločina, mišljenja sam da su napravljeni veliki propusti kako od strane Haškog tužilaštva, tako i Tužilaštva BiH”, smatra Hasić.

Hasić pita zašto je Haško tužilaštvo za dešavanja i zločine u Mostaru teretilo samo Šešelja, a amnestiralo Perišića u potpunosti kada je riječ o agresiji na Mostar: “Kako vrijeme prolazi, sve više sam uvjeren da je ‘neka ruka’ usmjerila Haško tužilaštvo samo na Šešelja i tzv. ‘šešeljevce’ da bi amnestiralo Perišića i JNA za Agresiju na Bosnu i Hercegovinu, jer u razaranju Mostara postoje jasni dokazi Agresije JNA na BiH. To svoje razmišljanje sam podijelio s predmetnom tužiteljicom u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, koje je nažalost u potpunosti zakazalo kada je u pitanju procesuiranje najvećeg zločina u Hercegovini i zločinaca s Uborka i Sutine”, dodaje Hasić.

O ratnim dešavanjima tokom 1992. godine za Stav govori dr. sc. Zilha Mastalić Košuta, naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

Od aprila 1992. godine JNA je započela napade na dijelove Mostara koji nisu bili pod njenom kontrolom. Kao povod za napad srpska strana je iskoristila eksploziju cisterne 3. aprila ispred kasarne Sjeverni logor.

“Nakon ovog događaja, započeli su intenzivni napadi uz pojačano granatiranje. Mostar je postajao sve odsječeniji od ostatka Bosne i Hercegovine i već je tada bio u potpunom okruženju. Napade su vršile snage pod komandom generalmajora JNA Momčila Perišića, planski i koordinirano, po vojnim i civilnim objektima (uključujući škole, bolnice, stambene, kulturno-historijske i vjerske objekte i drugo). Perišić je u maju zaprijetio potpunim razaranjem Mostara ako jedinice pod komandom HVO-a ne napuste lijevu obalu Neretve i na desnoj obali ne sačekaju politički rasplet sudbine Mostara. U akciji koja je trajala od 6. maja do 19. maja JNA je zauzela preostale dijelove na lijevoj obali. S početkom akcije poklopio se i dogovor u Grazu između hrvatskih i srpskih političkih čelnika iz Bosne i Hercegovine”, pojašnjava dr. Mastalić Košuta.

Nakon povlačenja snaga pod komandom HVO-a, Perišićeve snage ovladale su lijevom obalom i važnim pravcem HE Salakovac do Stoca i Neuma. Tadašnji bilans stradanja na lijevoj obali bio je zastrašujući. U uništavanju Mostara korišteno je i hemijsko oružje, fosforne aviobombe i bojni otrovi.

“U toku ove operacije snage VSR BiH i njihovi pomagači su na područjima koja su tada okupirali provodili intenzivne zločine nad civilnim stanovništvom te pljačkanje i paljenje privatne i državne svojine”, dodaje dr. Mastalić Košuta.

Na ratištima u i oko Mostara evidentno je bilo i učešće vojnih formacija iz Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), umnogome iz Niša i Pančeva, angažirani su i strani plaćenici, profesionalni vojnici. Plaćenici su bili, u prvom redu, iz Rumunije i Rusije. Komandiri su uglavnom bili iz Srbije, rijetko iz Bosne.

U periodu dok su dio grada Mostara držale snage JNA/VJ, odnosno vojska tzv. Srpske Republike BiH (VSR BiH), kao i drugih srpskih vojnih skupina, redovno su zatvarani, premlaćivani, mučeni te ubijani Bošnjaci, Hrvati i ostalo nesrpsko stanovništvo.

“Zločini koji su se dogodili nad civilnim stanovništvom Mostara nisu dobili zasluženu pažnju niti sudova, međunarodnih i nacionalnih, niti javnosti i naučne zajednice. Za ove zločine do sada niko nije osuđen iako su dijelom poznata imena izvršilaca zločina. Veliki je broj onih koji su odgovorni za zločine nad civilnim stanovništvom Mostara ne samo u 1992. godini već i u kasnijim godinama, a koji još uvijek nisu odgovarali za izvršena zlodjela”, zaključuje dr. Zilha Mastalić Košuta.