Nema apsolutno niti jednog argumenta da se opravda odluka kojom bi se usred epidemije smrtonosnog virusa – kada se bilježe rezultati o broju zaraženih i umrlih neuporedivo gori od onih iz proljeća, a zbog kojih je bila prekinuta redovna nastava – poslala djecu u školske kupe.

 

piše: Mustafa Drnišlić

Pandemija virusa korona koja trenutno hara Bosnom i Hercegovinom te približavanje početka nove školske godine doveli su do sve glasnije zabrinutosti dijela javnosti i čestih medijskih upita upućenim nadležnima o tome šta će se desiti u septembru te kako će se održavati nastava. Zabrinutost odgovornog dijela javnosti potpuno je na mjestu jer se, a što je vrlo zabrinjavajuće, čini kao da će organi nadležni da rukovode epidemijskim mjerama popustiti pred pritiskom anonimne svjetine i kojekakvih zavjeraša s društvenih mreža te dozvoliti povratak u školske klupe. A to bi, s obzirom na iskustva drugih zemalja, te na najgori mogući način posljednjih mjeseci dokazanu neodgovornost naših građana, bila doslovno kriminalno i zločinački neodgovorna odluka!

Nema apsolutno niti jednog argumenta da se opravda odluka kojom bi se usred epidemije smrtonosnog virusa – kada se bilježe rezultati o broju zaraženih i umrlih neuporedivo gori od onih iz proljeća, a zbog kojih je bila prekinuta redovna nastava – poslala djecu u školske kupe. S druge strane, ima bezbroj činjenica koje idu u prilog održavanju online nastave ili pak odgode početka školske godine.

Tako, recimo, jedna američka studija, objavljena u Žurnalu američke medicinske asocijacije, pokazuje da je zatvaranje američkih škola od marta do maja dovelo i do milion manje slučajeva oboljelih od virusa Covid-19, čime je spašeno više od 40.000 života. Naučnici su u okviru ovog istraživanja koristili modele kojima su procjenjivali razlike učestalosti pandemije i posljedičnih smrtnih slučajeva između područja na kojima su škole bile otvorene i onih na kojima su škole bile zatvorene. Ti modeli sugeriraju da su ona područja u kojima su škole zatvorene odmah na početku epidemije u odnosu na ona područja gdje su škole bile otvorene na vrhuncu epidemije imale mnogo manje slučajeva oboljelih te znatno manje smrtnih slučajeva. Također i novi izvještaj Američke akademije za pedijatriju pokazuje da je skoro 100.000 djece testirano pozitivno na novi soj virusa korona u toku dvije sedmice jula dok je samo u tom mjesecu od koronavirusa preminulo 25 djece.

Ipak, najilustrativniji primjer zašto se škole NE SMIJU otvoriti u ovakvoj epideimiološkoj situaciji jeste primjer Izraela, jedne od prvih država koja je bila potpuno otvorila škole. Uvjerena da je pobjedila koronavirus te pokušavajući pokrenuti devastiranu ekonomiju, izraelska vlada poslala je krajem maja sve učenike nazad u školske klupe. U roku od nekoliko dana počele su stizati informacije o prvim infekcijama u jeruzalemskoj srednjoj školi, koja je uskoro postala najveće žarište epidemije. Virus se uskoro raširio i u studentske domove, nakon toga i u druge škole i gradske četvrti zarazivši stotine učenika, nastavnika ali i njihove rodbine. Uskoro su se pojavila žarišta u stotinama škola koje su bile prisiljene da se zatvore a desetine hiljada učenika i nastavnika morali su biti izolirani u karantin. Eli Waxman, profesorica Weizmannovog instituta za nauku i predsjedavajući tima koji u vezi s pandemijom savjetuje izraelsko Vijeće za nacionalnu sigurnost, ima savjet za druge države: “Ne radite ono što smo mi učinili”, kaže Weizmanova i dodaje: “Bio je to veliki propust.” Pouka koju bi druge države trebale izvuči iz izraelskog slučaja jeste da čak i one zajednice koje su obuzdale širenje virusa ipak moraju preduzeti stroge mjere opreza prilikom ponovnog otvaranja škola. Manji razredi, obavezno nošenje maski, razmak od dva metra između stolova, obavezna prozračenost prostorija samo su neke od mjera koje se moraju poduzeti ali čak i one tek ukoliko je epidemija stavljena pod kontrolu. “Mali broj slučajeva često stvara iluziju da je epidemija završena”, kaže dr. Hagai Levine, profesor epidemiologije na Hebrew University-Hadassah školi za javno zdravstvo, “no to je samo iluzija”. Profesor Levine naglašava da je ogromna greška naglo otvoriti obrazovni sistem te da se to mora raditi “postepeno, u određenim granicama i vrlo pažljivo”. A nemojmo zaboraviti da je epidemija u Izraelskim školama buknula jer su djeca vraćena u škole za vrijeme povoljne epidemiološke situacije, a da pojedini u Bosni i Hercegovini traže povratak djece u školske klupe za vrijeme vrhunca epidemije virusa korone!

Čak i bez ovakvih podataka, valjda je svakoj odrasloj osobi potpuno jasno i poznato da su škole idealne zone transfera i prijenosa svih mogućih bakterija i virusa ne samo zbog velikog broja djeca u bliskom kontaktu već i što su bilo kakve ozbiljne epidemiološke mjere poput nošenja maske, držanja distance ili higijene ruku naprosto neprovodive u takvim uvjetima s djecom školske dobi. I bez virusa korona, za vrijeme epidemija gripe ili drugih zaraznih bolesti, škole su epicentri iz kojih se zarazne bolesti raznose po domaćinstvima.

Koliko ima domaćinstava u kojima dede i nane dijele prostor s unucima i gdje nema nikakvih uvjeta za samoizolaciju, pogotovo dok traje školska godina? Koliko je domaćinstava u kojima su jedan ili oba roditelja potencijalno rizični zbog hroničnih bolesti? Koliko je samo ratnih vojnih invalida, ljudi koji i danas osjećaju mnogobrojne zdravstvene posljedice ranjavanja, a čija djeca idu u škole? Ako se čak i pretilost ili običan povišen pritisak, nešto što je učestao zdravstveni problem u našoj populaciji, navodi kao ozbiljan komorbiditet u vezi s virusom, koliko li je samo potencijalno ugroženih roditelja školske djece? Osim toga, virus korona nije bezopasan za djecu jer u nemalom broju slučajeva, čak i kada prođe bez simptoma, može izazvati posljedice koje podsjećaju na Kawasaki sindrom, tj. upalu krvnih sudova.

Posebno su neutemeljene tvrdnje kako je online nastava problematična jer je djeca navodno ne mogu kvalitetno pratiti. Dovoljno se samo zapitati kako će je tek pratiti kada se pored većine razreda zarazi i nastavničko osoblje, što će se neminovno dogoditi, jer onda neće biti moguća bilo kakva nastava! Potpuno je isto i s tvrdnjama da roditelji moraju izostajati s posla radi pomaganja djeci u vezi s online nastavom, no kako će ti isti roditelji uopće moći ići na posao ako se razbole oni, njihova djeca ili nastavno osoblje?!

Zbog svega navedenog, jasno je da je povratak u školske klupe u epidemiološkoj situaciji kakva je danas naprosto neprihvatljiv te da bi takva odluka dovela u opasnost mnoge živote, ali u roku od nekoliko sedmica i sam nastavni proces. Takva vrsta odluka nadležnih i odgovornih organa za rezultat bi imala isključivo eksplozivni rast broja oboljelih, uključujući i najmlađe, vjerovatno desetine, a možda i stotine smrtnih slučajeva, a ne bi bilo ama baš nikakve koristi jer bi se škole nakon pogoršanja epidemiološke situacije svakako morale zatvoriti te ponovo uvesti online nastava, ako bi, zbog obolijevanja nastavnog osoblja, i ona mogla funkcionirati.