Tvrtko se rodio u Šapcu i ima rodni list na kojem ćirilicom piše “Imamat džemata šabačkog”. Tvrtkov otac Hakija bio je begov sin. Kako su meni pričali, Hakija je htio biti slikar, ali mu to otac nije dopuštao. Otišao je studirati u Beograd i tamo ga je izdržavao sin njihovog kmeta, kasnije poznati slikar Jovan Bijelić. Nakon toga je Hakija u Parizu završio studij slikarstva i vratio se u Kraljevinu Jugoslaviju. Kao profesor likovne umjetnosti, raspoređen je u gimnaziju u Šapcu. Tu se Tvrtko rodio 1935. godine. Kada se rodio, nisu znali kakvo ime da mu daju. Otac je rekao da će Bosni trebati još kraljeva. I nazvao ga Tvrtko

Razgovarao: Nedim HASIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Psihijatrica Alma Džubur-Kulenović, direktorica Klinike za neuropsihijatriju sarajevskog Kliničkog centra, supruga je akademika, profesora, pisca, rahmetli Tvrtka Kulenovića. Rođena Zagrepčanka, porijeklom iz Hercegovine, bila je najbolja studentica Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Jedan slučajni zagrebački susret s Kulenovićem, dogovoren kao intervju za potrebe medicinske studije, na izmaku rata u bivšoj Jugoslaviji, promijenio je stubokom život Alme Džubur, koja će samo nekoliko dana kasnije postati i Kulenović. U braku s Tvrtkom Kulenovićem, jednim od najznačajnijih intelektualaca u modernoj historiji Bosne i Hercegovine, rodit će se njihova kćerka Hana, danas 22-godišnja studentica sarajevskog Medicinskog fakulteta. Alma i Hana, povodom nagrade “25. novembar” dodijeljene posthumno njihovom suprugu i ocu za životno djelo, o njemu vrlo iskreno i veoma emotivno govore za Stav.

“Moje je porijeklo s istoka Hercegovine, iz Kule Fazlagića. Otac je iz Kule Fazlagića otišao kad je bio dječak, početkom ‘30-ih godina prošlog stoljeća. Išao je u gimnaziju u Dubrovniku i tamo je, naravno, postao mladokrležijanac. E onda su ga, kada su bile demonstracije protiv pakta s Hitlerom, uhapsili i bio je u zatvoru ondje gdje je kasnije bio klub ‘Lazaret’. Išli smo, puno godina kasnije, u taj tada restoran, tata mi je pričao da je tu bio zatvoren. Gledam ja okolo i kažem mu da mu i nije bilo tako loše (smijeh). Iz Dubrovnika odlazi u Sarajevo, završava gimnaziju i u Sarajevu ga regrutiraju za Abwehr. Tako su valjda kupili pismene ljude i onda su u Petrinji imali liječnički pregled, gdje je tata odglumio epileptični napad. I tako se uspio spasiti. Kasnije je otišao u partizane.

Otac je bitan jer sam upoznala Tvrtka, u proljeće 1995. godine, kada je on izišao iz Sarajeva i bio na povratku iz Italije, gdje je bila premijera njegovog dokumentarnog filma Smrt u Sarajevu. Nakon što smo se Tvrtko i ja upoznali i odlučili se vjenčati, predstavila sam ga roditeljima. Tvrtko je bio stariji od mene. Imao je tada godina onoliko koliko imam ja danas. Spremala sam se na put u Chicago. Iako sam bila najbolja studentica Medicinskog fakulteta, izgubila sam posao u Zagrebu jer je to bila 1995. godina. Veoma ‘lijepo’ vrijeme za rođene Zagrepčanke. Da sam mogla dobiti posao, nikada ne bih otišla u Ameriku. Prihvatila sam i zbog tog puta u Chicago sam i upoznala Tvrtka. Zaljubili smo se nevjerovatno, u sekundi. I vodim ga ja doma. E sad, kako ću reći roditeljima: Ovo je moj dečko. Moji roditelji su bili potpuno šokirani. Onda sam tati dala da pročita Istoriju bolesti. Pročitao ju je za dan i po. I rekao mi je: ‘Sine, možeš se udati za ovog čovjeka. Ima moćnu glavu, ali ima i moćno srce. Ovog se čovjeka može voljeti.’ Tada je tata vrlo lijepo tim riječima definirao Tvrtka.

Trebala sam početi raditi na projektu koji se zvao ‘Genocid, psihijatrija i svjedočenje’. Jedna od linija istraživanja bila je uloga psihijatara u genocidu i moj zadatak bio je skupiti sve o Radovanu Karadžiću. Rekli su mi da je u Zagrebu predsjednik P.E.N. centra BiH i da je najbolje da s njim razgovaram. U Zagrebu nisam mogla nabaviti ništa o Karadžiću jer su sve knjižnice bile ‘očišćene’. Dogovorili smo sastanak i sreli smo se na Trgu. Pada kiša, pokupim Tvrtka i autom krenemo ka meni dragom klubu u Maksimiru. Ima takvih susreta u životu, kada se jednostavno svi krugovi počnu spajati. Bila je to kosmička konekcija. Još smo bili ‘na Vi’ kada je Tvrtko rekao: ‘Ja bih se u Vas mogao zaljubiti.’ To je bila i posljednja rečenica koju sam mu rekla kada smo se opraštali proljetos u Kliničkom centru. Uzela sam mu ruku i pomilovala njome sebi lice. ‘E, čega se ona sjeća’, kazao mi je.

I tako su se zatvorili krugovi. A oni su se nama zatvarali nevjerovatno, u svakom pogledu. Došli smo do zajedničke ljubavi prema Jacquesu Monodu u prvih pola sata prvog razgovora. Tvrtko iz filozofskih razloga i studentske revolucije 1968, a ja zbog biologije i priča o tajni života. U petak prije tog susreta sam bila u Dubrovniku na nekom simpoziju. Imam tamo neki kamen, još od djetinjstva, do kojeg odem razmišljati. Kamen na kojem ja, ko biva, donosim velike životne odluke. Nakon 20 godina, sjela sam ponovo na taj kamen i rekla sebi: ‘Čuj, Alma, nisi ti loš čovjek, ali možda brak i nije za tebe.’ I Tvrtko i ja već prije smo bili vjenčani. Tako sam razmišljala u petak, u ponedjeljak smo se upoznali. Tako da često ljudima koji kukaju da ne mogu naći pravu osobu kažem da će stati na kamen i da će se to desiti samo od sebe. I zaista nisam nikada požalila zbog svog izbora. Dapače, Tvrka je bilo izuzetno lako voljeti.

Svi naši prijatelji bili su iznenađeni jer je naša odluka da se vjenčamo došla dva dana nakon što smo se upoznali. Tvrtko mi je rekao da ću ga zaboraviti ako se ne vjenčamo prije no što ja odem u Chicago. Vjenčali smo se u ambasadi u Ljubljani. Gavrilo Grahovac i Meho Akšamija bili su tamo i pripremali štampanje Kur'ana sa fefsirom u prijevodu Enesa Karića. Tragali smo za rodnim listom po Zagrebu i bilo je smiješno kako ljudi prepoznaju Tvrtka i viču za njim ‘profesore’, a mene niko ne zna (smijeh). Prepoznao ga je po glasu neki Amerikanac koji je gledao Smrt u Sarajevu, u kojem je Tvrtko narator i scenarista. I prije svakog kruga pakla izgovara Deklaraciju nezavisnosti. Povikao je: ‘I know this voice?!’ Izvadio je dva dolara na kojima je lik Jeffersona i poklonio ih Tvrtku. U Hrvatskoj nam nisu htjeli priznati dokumente iz Ljubljane, tako da sam ja još uvijek ‘djelomično udata’. U Chicagu smo se ponovo vjenčali, u Islamskom kulturnom centru Northbrook. Vjenčao nas je imam Senad Agić, Tvrtkov student. Bećo Tanović nam je bio kum. Hana je tu bila prisutna također, bila sam pri kraju trudnoće.

Tvrtko se vratio u Sarajevo da završi svoj rat, što je meni bilo potpuno normalna, logična, moralna odluka. I ja sam htjela ići u Sarajevo. Bio je to maj 1995. godine i putevi su bili zatvoreni i uspio je tek nekoliko sedmica kasnije da se vrati. Bilo je to potpuno nevjerovatno. Svi ti ljudi koji su dolazili iz Sarajeva nekim poslom imali su gotovo visceralnu potrebu da se što prije vrate u Sarajevo. Da se iz tzv. normalnog svijeta vrate svojoj ‘sarajevskoj porodici’. U Sarajevo sam došla u januaru 1996. godine, još se ta ratna linija pušila. Kasnije mi se pridružio u Chicagu.

U Ameriku sam otišla na dan pada Srebrenice. Bio je 11. juli 1995. godine. Ostavila sam Tvrtka slomljenog srca netom što smo se mi tu u Ljubljani vjenčali. Sjedila sam sa Žarkom Papićem u Parizu kod Trijumfalne kapije shrvana tugom zbog rastanka i gledala kako se spremaju za paradu povodom Dana Bastilje. Iako mi je srce već bilo slomljeno, iz privatnih razloga, kada sam stigla u hotel, shvatila sam da je slomljeno na nekoj dodatnoj skali, zbog hiljada ubijenih. Na televiziji su bile vijesti o potjeri za O. J. Simpsonom i padu Srebrenice.

Tvrtko se rodio u Šapcu i ima rodni list na kojem ćirilicom piše ‘Imamat džemata šabačkog’. Tvrtkov otac Hakija bio je begov sin. Kako su meni pričali, Hakija je htio biti slikar, ali mu to otac nije dopuštao. Otišao je studirati u Beograd i tamo ga je izdržavao sin njihovog kmeta, kasnije poznati slikar Jovan Bijelić. Nakon toga je Hakija u Parizu završio studij slikarstva i vratio se u Kraljevinu Jugoslaviju. Kao profesor likovne umjetnosti, raspoređen je u gimnaziju u Šapcu. Tu se Tvrtko rodio 1935. godine. Kada se rodio, nisu znali kakvo ime da mu daju. Otac je rekao da će Bosni trebati još kraljeva. I nazvao ga Tvrtko.

Tvrtkov otac rat je proveo na Banjici i u Wiener Neustadtu kao zatvorenik, a nakon rata se vratio u Šabac i poslije su svi došli živjeti u Sarajevo. Majka Milena bila je profesorica, a Hakija je bio profesor umjetnosti. Njegove slike su opljačkane iz ateljea na Grbavici, Tvrtka su zvali i nudili mu da ih otkupi, ali on to nikada nije htio. Tako da su Hakijine slike koje mi imamo, osim dva originala, uglavnom reprodukcije.

Tvrtko je, kažu, bio veoma smiješna beba. Bio je nekakav natječaj u Kraljevini Jugoslaviji za bebu koja će pojesti najviše hapice ‘Nestle’. Još uvijek čuvamo malu srebrnu kašiku na kojoj ćirilicom piše ‘Tvrtko Kulenović’. Ta je nagrada preživjela rat, a sličnu kašikicu je u SAD-u dobila i Hana, samo što na njoj piše ‘Gerber’. Mi smo bili iznimno povezana porodica. Bili smo kao koala medvjedići. Kada je Tvrtko išao na put, i ja sam išla s njim. Hana je, recimo, prohodala na kongresu psihijatara u San Franciscu, a rođena je u Chicagu.

Tvrtko je studirao medicinu i bio je veoma uspješan student. Tada ‘zloglasni’ profesor Hajro Hadžiselimović mu nije htio dati indeks kada je odlučio napustiti fakultet jer je bio predobar. Upisao je medicinu jer su svi njegovi najdraži pisci bili liječnici i smatrao je da je to način ulaženja u ljudsko iskustvo koje može inspirirati književnost. Sreća pa nije postao liječnik. Odlučio je otići u Beograd studirati književnost. Hakija, koji je bio umjetnik i koji nije želio da mu sin bude umjetnik, time nimalo nije bio oduševljen.

Naši su prijatelji vrlo raznoliki, od onih poznatih pa do ljudi koji su vrlo važan dio moje porodice, a to su dvojica radnika iz obližnje kotlovnice koji su uvijek priskakali kada je trebalo pomoći oko Tvrtka, koji vrlo fino čitaju te odnose i potrebe. Ima jedan Sabrija, Tvrtkov Rasputin. Sabrija Tucaković, pjesnik iz Glavatičeva. Kada je Tvrtko počeo pobolijevati, Sabrija mu je slao energiju. Kada se razbolio, rekao je da ne može slati energiju jer mu smeta kotlovnica ispred zgrade. Onda mu je donosio ljekovitu glinu koju smo mi prosijavali. U jednom trenutku neke moje frustracije, Sabrija mi je rekao: ‘Znaš šta, tvoj čovjek živi negdje gore visoko i navrati pođahkad. A ti budi sretna kad ti navrati.’ I zaista je bilo tako.

Tvrtko je bio beskrajno jednostavna osoba, beskrajno bogata osoba. Poznavao je toliko jezika, njemu je svaka kultura bila dostupna ‘na prvom kanalu’. Imao je način da komunicira sa svakim, imao je način da svoje znanje prenese na najjednostavnije načine. Totalno odsustvo ‘ufura’, ali mu je moglo biti. Uvijek je beskrajno odskakao. Mogli smo skupa biti i u tišini, šutjeti jedno pored drugoga. I naš život je bio fenomenalan. Kada podvučem crtu, period Tvrtkove bolesti je bio najteži, odnosno period njegove spriječenosti. Šest godina nismo bili na moru. A odlazak na more i mjesec dana na moru je bila Tvrtkova svetinja. Messe al mare. Nažalost, cijeli Hanin život bio je obilježen brigom za bolesne. Prvo za nenu i dedu, kasnije i za Tvrtka. Kada sam ja bila dežurna, Hana je morala biti kod kuće, sama, ali nama je i to bilo lijepo, na to vrijeme uopće nemam neku primjedbu. Tvrtko je uvijek govorio o smrti. Ja sam mu zvocala podsjećajući ga na Annie Hall i Woodyja Allena, koji joj je kupovao samo knjige koje imaju smrt u naslovu. Ipak, govorio je kako bi se tako moglo još dugo. Mogli smo i bilo bi lijepo.

Kada podvučem crtu gubitka, unatoč toj njegovoj dugoj bolesti, njegova smrt bila je nagla i neočekivana. Jednostavno, entropija je odlučila preuzeti svoje. I taj jedan mali ‘kvrc’ u toj gracioznoj, održavanoj porculanskoj strukturi doveo je do takve lavine efekta u kojoj zaista nije bilo pomoći.

Dugo sam vjerovala da je sve što ja jesam, sve što postižem u životu, zato što Tvrtko jeste. To je šašavo vjerovanje i bojala sam se tog gubitka. Tat twam asi znači Ja sam ti. Kada živiš svaki dan, kada gledaš koje račune nisi platio, a koje jesi, fali li ti ulja i koje mlijeko treba kupiti, ne razmišljaš svaki dan o tome kako si sretan i kako si, zapravo, bogat. Zato što sve imamo i zato što jesmo. Sada, nakon ovog gubitka, osjećam se bogato i privilegirano što sam bila dio njegovog života. Napisala sam nekada na Facebooku “Alma Tvrtkova” i ja zaista i jesam Alma Tvrtkova. I Hana je Tvrtkova. Mi smo nju dobili čudom. Oboje smo imali brakove prije i nismo imali djece. Jednom u banci u Sarajevu neka žena ju je ugledala i kazala kako je slatka i pitala me, u šali, da joj dam Hanu. A ja sam sabrala koliko smo Tvrtko i ja imali godina kada se rodila i rekla da nema šanse. Čekali smo je 100 godina.”

Hana Kulenović, kćerka: Tata je rješavao sve probleme

Htjela sam studirati komparativnu književnost ili historiju umjetnosti i puno sam se premišljala šta da upišem. Tata je uvijek bio osoba kojoj idem kada imam neki problem, osoba koja to rješava. Tata i ja smo se uvijek razumjeli i on mi je sugerirao da upišem medicinu. Bio je poprilično slab na mene i koristila sam to, naravno. Gledam na to kao da smo tata i ja dijelili jedan poseban svijet, mama bi uvijek govorila “vi Kulenovići” kada bi se naljutila na nas. Razumjeli smo jedno drugo, meni je uvijek bila zanimljiva činjenica da moj otac, koji ima 80 i nešto godina, ima otvorenija shvatanja od nekih puno mlađih ljudi. Razgovarali smo o svemu. On mi je otkrio filmove, zajedno smo gledali Tarkovskog, slušali muziku. Danas samo moji najbolji prijatelji znaju ko je bio moj otac. Dok sam bila mala, puno više ljudi je znalo za njega, jer je itekako bio prisutan u javnom životu. Recimo, pamtim anegdotu s biciklom. Pala sam s bicikla i sva sam se raskrvarila. Dovukla sam kući bicikl pješke, na deveti kat. Krvarim, ali ne plačem. Sjela sam tati u krilo i počela plakati i vikati: “Neka druga djeca bi plakala!” Tata je to tako rado citirao.