Da su “Mladi muslimani” i svi oni koji su njihov izdanak antifašisti, ali u isto vrijeme i antikomunisti, svjedoči žrtva fašizma i komunizma hadži Ćamil Hodžić, mladomusliman u 97. godini života, Konjičanin po rođenju, a već 70-ak godina Sarajlija po mjestu življenja. “Jašta sam, sine, nego bio protiv fašizma, a i protiv komunizma. Ali čini mi se da su oni još više bili protiv mene”, započinje svoju priču hadžija Ćamil

Piše: Anes DŽUNUZOVIĆ

Kada su pred Drugi svjetski rat jačale dvije retrogradne i po čovječanstvo opasne ideologije – fašizam i komunizam, među Bošnjacima se pojavila grupa mladih intelektualaca koja je bila svjesna ovih opasnosti. Bili su to “Mladi muslimani”. Tada je Mustafa Busuladžić pisao: “Komunizam i antipod mu fašizam ne zadovoljavaju.” Nažalost, ove ideologije uzele su maha i traju do danas. Fašizam je privukao uz sebe tokom Drugog svjetskog rata jedan broj Bošnjaka, na sreću mali broj. Komunizam se pokazao bližim Bošnjacima, pa ga mnogi i danas njeguju, neki vrlo aktivno kroz politički život, a neki kroz žal za “boljim vremenima”, uz kalendare s Titinim fotografijama, ljubomornim čuvanjem partijskih knjižica i pionirskih mahrama.

Demokratske promjene devedesetih godina prošlog stoljeća, na svu sreću, poslale su komunizam u našoj zemlji u opoziciju. Mladomuslimanske snage nosile su slobodarski i demokratski duh kod Bošnjaka pred Drugi svjetski rat, a nosile su ga i kada se raspadala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Kao antifašisti i antikomunisti, pokrenuli su, uz druge intelektualce, Bošnjake ka političkom organiziranju na principima slobode, demokratije, antifašizma i antikomunizma. I uspjeli su.

Međutim, konstantno se od Drugog svjetskog rata do danas pokušava Mladim muslimanima i drugim bošnjačkim intelektualcima osporiti antifašizam. Dok je vladao komunizam, hapšeni su i zatvarani, predstavljani su kao fašisti, a zapravo su hapšeni jer su bili antikomunisti. Danas se “Mladi muslimani” ponovo pokušavaju oslikati kao fašisti. To je udar ne samo na ovaj pokret već na suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu jer su mladomuslimani udarili temelj modernoj Bosni i Hercegovini i poveli je ka putu nezavisnosti i suverenosti. Tako da je neprijateljima cilj da dokažu da su mladomuslimani fašisti, a time bi dokazali da je moderna Bosna i Hercegovina zapravo fašistička tvorevina.

No, da su “Mladi muslimani” i svi oni koji su njihov izdanak antifašisti, ali u isto vrijeme i antikomunisti, svjedoči žrtva fašizma i komunizma hadži Ćamil Hodžić, mladomusliman u 97. godini, Konjičanin po rođenju, a već 70-ak godina Sarajlija po mjestu življenja. “Jašta sam, sine, nego bio protiv fašizma, a i protiv komunizma. Ali čini mi se da su oni još više bili protiv mene”, započinje svoju priču hadžija Ćamil.

“Ni kriv ni dužan, osim što sam bio Bošnjak i musliman, drž'o do sebe, svog naroda i svoje vjere, završio sam i u fašističkom i u komunističkom logoru. Bio sam mlad, svega 18 godina kad su me 1941. godine Nijemci uhapsili u Konjicu i s još možda 300 ljudi transportnim vozovima prebacili u Njemačku. Tri dana nam nisu dali ništa da jedemo. Tek treći dan kad smo bili u Beču dobili smo nešto hrane. Prvo su nas smjestili u Dortmund u neke barake. U Dortmundu su bile smještene velike protuzračne snage njemačke vojske. Englezi i Francuzi često su bombardovali ciljeve, poput željeznica, a mi smo onda to popravljali, i to uglavnom noću. Bilo je zatvorenih Francuza, Engleza, Rusa. Mi smo im trebali kao radna snaga. Upoznao sam tamo i jednog francuskog pilota koga su oborile njemačke protuzračne snage. Dobro smo se sprijateljili, on je imao lošiji tretman kao pilot neprijateljske vojske pa sam mu ja pomagao u hrani. Bio mi je zahvalan zbog toga.

Nakon Dortmunda, prebacili su me u Essen, a završio sam u Hamm-Wesftalenu, sjećam se da sam pitao stražara Hermana gdje sam i da mi je odgovorio. Moji u Konjicu nisu znali šta je sa mnom, mislili su da sam mrtav. Sve dok moj komšija i drug nije zamolio svoga oca Ćamila Hamzu, načelnika u Konjicu, da iskoristi svoj autoritet načelnika i provjeri kod okupatora gdje sam. I saznao je tačno gdje sam pa je zamolio da me pokušaju izbaviti. I tako je i bilo. Jedan dan, bila je 1943. godina, možda proljeće, pozvali su me iz komande logora i rekli da idem kući. Osigurali su mi kartu, odjeću i nešto novca i ja sam pošao kući”, prisjeća se hadžija Ćamil.

Nakon otprilike godinu i po provedenih u radnim logorima, hadžija Ćamil putovao je kući. Uspio je naučiti i njemački jezik za to vrijeme. Iako je prošlo više od 75 godina, prisjeća se i nekih detalja. U kupeu je sjedio s dvoje Nijemaca, bratom i sestrom. Njemica mu je tražila i adresu, a on je zapamtio njeno ime i adresu i pamti ih do danas. Zvala se Hani Kosmajle. Nakon presjedanja u Beču i Zagrebu, stigao je i kući u Konjic. Poslije nekoliko dana pošao je za Zagreb, gdje mu je bio brat, ali su ga u Sarajevu s voza skinule ustaše i zatvorile u tadašnji zatvor Belediju kod Vijećnice. Tu je bio 20 dana. Uspio je poslati pismo kući preko jedne čistačice s Bistrika, pa je opet intervenirao načelnik Ćamil Hamza i pustili su ga, ali nije mogao ići u Zagreb već se vratiti u Konjic. Zamalo je tada hadžija Ćamil izbjegao da ga pošalju u Jasenovac.

Nije dugo bio u Konjicu, partizani su upali u selo i mobilizirali ga. Nije se opirao jer je u njima vidio antifašiste. Bio je pripadnik 29. divizije i ratovao po Hercegovini. Nakon okončanja Drugog svjetskog rata, priključio se tadašnjoj miliciji, bio je na školovanju nekoliko mjeseci u Sarajevu, a onda se vratio u Konjic. Bio je u Ostrošcu, svom selu, načelnik ispostave milicije. Poslije nekog vremena prebačen je u Livno, za načelnika milicije.

Bilo je dogodovština i tada, priča hadžija Ćamil: “Bio sam dežurni ispred policijske stanice, bila je noć kad staje vojni auto i otvara se prozor, pita me oficir iz auta gdje živi Hasan Brkić. Hasan Brkić je bio ministar tada. Ja mu pokušam objasniti, a on kaže: ‘Hajde sjedi, povedi nas’, i ja sjednem. Kad sam se okrenuo, pozadi sjedi Tito. Hasan Brkić bio je Titin prijatelj i ovaj mu je pošao u posjetu, ali nisu znali tačno gdje stanuje, pa su mene pitali.”

Hadžija Ćamil bio je posvećen svom poslu, no nikad nije ostavljao namaz i nikad nije postao član partije, a družio se i s džamijskim ljudima, među kojima i s mladomuslimanima, čije je ideje prihvatao. Bilo mu je jasno da su komunisti uzurpirali antifašističku borbu i da su nametnuli svoju ideologiju kao zvaničnu u novoj državi, novoj Jugoslaviji. To je komunistima bilo dovoljno da ga 1949. godine uhapse u Livnu. Stigli su DB-ovci iz Mostara i uhapsili ga na spavanju. Odmah su ga zatvorili u samicu i tri dana niko nije otvorio vrata, nisu mu dali ni vode ni hrane. Hadžiji Ćamilu tada nije suđeno u grupi s drugim mladomuslimanima, a te godine bila su velika hapšenja, više od 1.200 mladomuslimana je uhapšeno. Njemu je kao pripadniku milicije suđeno skupa s Ademom Gerinom, policajcem iz Stoca. Osuđen je na osam godina zatvora, a Gerin 13 godina. Odležao je šest godina u Zenici.

“Sine dragi, sad ću ti reći u čemu je bila razlika između nas muslimana ili mladomuslimana, kako smo se osjećali zbog progresivnih ideja tog pokreta, i s druge strane fašista i komunista. Za fašiste svi znamo šta su radili. Znamo za Luburića koliki je zločin počinio u Sarajevu. Pričali su da je znao nositi krvav nož u zubima dok je šetao gradom. Toliki je zločinac bio. Ja sam na vlastitoj koži osjetio i ustaški i njemački fašizam. Jedne prilike umalo me nisu ubili njemački stražari kad sam bio u logoru u Dortmundu samo zato što sam od svog sljedovanja hrane jedan komad dao nekom Rusu. Komunisti su bili ostrašćeni. Iako sam bio u partizanima i u policiji i nikad nisam učinio ništa loše državi, nisam se slagao s režimom, ali režim nije država, ipak su me hapsili. Njima je partija i ideologija bila preča od države. Bili su spremni na sve, mi mladomuslimani to najbolje znamo. A kakvi smo bili mi? Evo da ti kažem. Kad su me udbaši uhapsili i zatvorili u samicu i danima nisu ni provirili, našao sam jednu žicu i uspio otvoriti vrata samice jednu noć.

Izašao sam, a u stražari spava udbaš koji me je čuvao. Automat obješen o čiviluk, mislio sam uzeti automat, likvidirati ga i pobjeći. Ali onda kažem sebi: ‘Ti si musliman, ko ubije jednog nedužnog čovjeka kao da je ubio cijelo čovječanstvo, a on samo izvršava nečije naređenje’, i odustanem, vratim se u ćeliju. Nisam htio biti kao oni. Slično je bilo i s fašistima. Kad smo uhapsili jednu grupu Nijemaca iznad Jablanice, njih 20-ak, kaže mi komandir Hodžiću: Likvidiraj ih sa svojom jedinicom. Ja mu kažem da neću, njih treba predati u komandu pa neka oni odluče, on mi skine činove, ali ih ne pobije. Kasnije se ispostavi da je među njima bio jedan građevinski inžinjer koji je napravio veliki broj mostova u Hercegovini. Slična situacija bude i s jednom grupom četnika, njih 40-ak, zarobimo ih kod Boračkog jezera i ja ne dozvolim da budu likvidirani. Među njima je bio i Draže Mihajlovića doktor sa suprugom. Kasnije, kad sam bio u Zenici u zatvoru, odem u zatvorsku ambulantu, kad me doktor, zatvorenik kao i ja, pita otkud se znamo, a ja se sjetim da je to Dražin ljekar kog smo uhapsili. Kaže mi: ‘Hvala ti, živ sam zahvaljujući tebi.’ Znači, dijete drago, mi smo bili protiv fašizma i komunizma, ali nikad nismo bili niti smo ikad mogli biti kao oni. Hvala Bogu za to.”

Na kraju razgovora hadžija Ćamil nam je prokomentirao i današnje vrijeme: “Vidiš, sine, nas muslimane, mladomuslimane, nikad neće ostaviti na miru komunisti. Često slušam kako smo mi bili saradnici okupatora, fašisti, a ja sam ponajbolji primjer da to nije istina. Primjer su i drugi.

Mnogo je nas bilo u partizanima, a neka mi neko pokaže i jednog mladomuslimana koji je bio u nekoj fašističkoj vojnoj jedinici. Nema takvih. A vidim sve više nas izjednačavaju s četnicima i ustašama, pa ne mogu da povjerujem. Sve je to ja mislim samo zato što smo jednako antikomunisti, kao što smo i antifašisti, i što smo ih na kraju ipak uspjeli poraziti.”