Kahteran traži da se neko izvini zbog tih zločina, a kada komentira kako je Naser Orić oslobođen od optužbi, ne kaže da je oslobođen zato što je nevin već što mu se “nije mogla dokazati krivica”. I, najstrašnije od svega, Kahteran pravi poređenje sa Zecovima, bošnjačkim selom u okolini Prijedora, u kojem su snage VRS-a ubile više od 150 bošnjačkih civila, među njima veliki broj djece i žena.

Abnormalna razgranatost i maligna uloga takozvanog nevladinog sektora, koji bi možda bolje bilo nazvati paraobavještajnim i lobističkim podzemljem stranih vlada i interesnih grupa, jedna je od najštetnijih nuspojava Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ogromna većina ovih organizacija ili su svrha samim sebi, ili su način da se dobro uhljebe i kultiviraju domaći saradnici stranih službi, ili su u pitanju grupe za pritisak koje provode ideološke i političke agende, a koje se kriju iza paravana koji pruža termin “nevladina organizacija”.

Jedna od notornijih organizacija ovog tipa nesumnjivo je takozvana Mreža za izgradnju mira, koja je kao uspjeh upisala sprečavanje izgradnje spomenika specijalcima MUP-a RBiH u onom obliku (statue specijalaca na zarobljenom tenku) za koji nije smatrala da je adekvatan, a što je postignuto kampanjama, prigovaranjem, lobiranjem i sve u svemu kontinuiranim stvaranjem pritiska na načelnika i općinske zastupnike sarajevske Općine Centar.

Ova se organizacija, koliko se da primijetiti, silno trudi utjecati ne samo na “memorijalizaciju u javnom prostoru” već i na samo kolektivno sjećanje ovdašnjeg društva. To, naravno, čini – kao što je to slučaj s gotovo svim organizacijama ovog tipa – uglavnom ondje gdje su Bošnjaci većina. Dok se na problematiku spomeničke kulture pokušava utjecati lobiranjem i pritiscima, dotle se na kolektivno sjećanje udara skandaloznim tekstovima koji se mogu pročitati na ovom portalu.

Jedan od takvih jeste tekst Milica Dimitrijević – Majka Srebrenice???, koji potpisuje Ćejko Kahteran, a u kojem se iznose nevjerovatne konstrukcije koje najviše nalikuju na pokušaj izjednačavanja agresora i žrtve, naravno, sve u cilju “izgradnje mira”.

Na početku teksta Katheran se pita da li je, kada spomenemo Srebrenicu, ispravno odmah pomisliti na zločine genocida nad Bošnjacima! U nastavku Kahteran, gotovo nevjerovatno, tvrdi da je “rat u Srebrenici, Bratuncu i ostalim mjestima” počeo u januaru 1993. godine! Da li je moguće da ne zna da su se ubistva Bošnjaka na tim prostorima, posebno na području Kravice, dešavala još i u septembru 1991. godine ili da je u aprilu i maju 1992. godine samo na području Bratunca i Srebrenice na najmonstruoznije načine ubijeno više stotina bošnjačkih civila žena, djece i staraca?

Kahteran čak tvrdi da je “rat” započeo na “pravoslavni Božić 7. januara”, čime, ustvari, poručuje ne samo to da se čitava 1992. godina i genocid nad hiljadama bošnjačkih civila u Podrinju nisu ni dogodili nego da nije bilo ni velikosrpske agresije! Ovakav tok misli zaključuje opaskom kako je “jedno sigurno, u toku cijelog tog perioda ubijani su ljudi u Srebrenici, oko Srebrenice i okolnih mjesta”. Kakva relativizacija!

Na nesreću, Kahteran se ne zaustavlja na ovome. Radi nečega, on problematizira i Udruženje “Pokret majke enklava Srebrenice i Žepe”, tačnije, pita se da li to udruženje ispunjava svoju misiju “potrage i razjašnjavanje sudbine nestalih u julu 1995. godine, a zatim i nestalih od 1992 – 1995 u Srebrenici i Žepi, te Sokocu, Han Pijesku, Rogatici, Vlasenici, Bratuncu, Zvorniku, Višegradu i Foči”. Razlog za sumnju Kahteran pronalazi u tome što se ovo udruženje ne bavi traženjem istine o “nestalim Srbima koji su stradali od zločinaca iz redova Armije RBiH”! Nevjerovatno!

Kahteran tvrdi da to predstavlja “nepriznavanje tuđih žrtava”, a zatim se pita šta se dešavalo u okolini Srebrenice prije genocida, da bi odmah ponudio i odgovor: desio se “zločin u Kravici” u januaru 1993. godine. Ovim je u direktnu korelaciju doveo Kravicu i Srebrenicu, čime je genocid predstavio kao nekakvu “osvetu”, a ne planirani poduhvat – što je, inače, jedan od centralnih srpskih revizionističkih narativa. Kahteranu, čini se, nije jasno da postoji razlika između zločina napravljenih s direktnim umišljajem i namjerom da se ubiju civili, gdje je ubistvo civila istovremeno i sami cilj i razlog vojne akcije, te stradanja civila kao “kolateralne štete”, tj. pogibije civila stjecajem neplaniranih ratnih okolnosti.

Kahteran traži da se neko izvini zbog tih zločina, a kada komentira kako je Naser Orić oslobođen od optužbi, ne kaže da je oslobođen zato što je nevin već što mu se “nije mogla dokazati krivica”. I, najstrašnije od svega, Kahteran pravi poređenje sa Zecovima, bošnjačkim selom u okolini Prijedora, u kojem su snage VRS-a ubile više od 150 bošnjačkih civila, među njima veliki broj djece i žena.

Posebno je strašno što je i sam Kahteran iz ovog stradalničkog sela, te je, koliko se može saznati pretraživanjem interneta, i sam bio žrtva i logoraš prijedorskih logora smrti.

Nije poznato kakve i koje Kahteran kvalifikacije ima da bi pisao ovakve nevjerovatne gluposti. Čak i ako je u pitanju žrtva i logoraš, to ne znači da se ima pravo na revizionizam ovakve vrste.

Ipak, ono što je istinski skandal, jeste to da je tekst ovakve sadržine objavljen na portalu Mreže za izgradnju mira, na kojem stoji od 7. januara ove godine. To sve govori i o uredništvu navedenog portala, ali i o stvarnim agendama ove organizacije koja očigledno misli da se mir gradi najcrnjim historijskim revizionizmom i negiranjem dokumentiranih činjenica.

Ne može biti pomirenja na lažima niti može biti trajnog mira na izjednačavanju žrtve i zločinca, branitelja i agresora. Štaviše, bez istinske katarze srpskog društva, bez jasnog poraza zločinačkih ideologija kakva je velikosrpska, bez prihvatanja odgovornosti čitavog društva za zločine, kako je to svojevremeno učinila Njemačka, bez priznanja ko je bio na pravoj, a ko na pogrešnoj strani historije, može biti samo novog rata. To bi gospoda, gospođe i gospođice iz takozvane Mreže za izgradnju mira konačno trebale naučiti. /M.D./