Ovogodišnja tema za maturante bila je Bregava – rijeka života, a za ovu nagradu osiguran je i nagradni fond. Nakon okončanja javnog poziva, stručni žiri u sastavu Filip Mursel Begović (predsjednik), Kasim Korjenić i Mensud Medar (članovi) donio je odluku da je najbolji rad Rijada Gutošića. Drugo mjesto osvojio je Haris Selimić, a treće mjesto Hana Elezović. 18. maja 2019. godine u Šarića kući u Stocu održana je dodjela nagrada. Pored novčanih nagrada, dobitnicima su uručene plakete i knjiga Enesa Ratkušića Tajna bosanskog štapa

U znak sjećanja na književnika Enesa Ratkušića, Upravni odbor Udruženja Stočana “Bregava” krajem prošle godine donio je odluku o formiranju nagrade za najbolji literarni rad maturanata Srednje škole Stolac, a koja će se zvati po njegovom imenu. Enes Ratkušić, profesor sociologije, rođen je 1957. godine u Ošanjićima kod Stoca, a preminuo je 2018. godine. Radio je u Srednjoškolskom centru Stolac, Građevinskoj školi u Mostaru i na Mostarskom univerzitetu “Džemal Bijedić”. Najveći dio svog radnog vijeka proveo je na RTV Mostar.

Bio je redovni kolumnista magazina Stav od njegovog pokretanja početkom 2015. godine. Objavljivao je u magazinima Ljiljan, Dani, Preporod, Zambak… Stručne radove objavljivao je za časopise Most, Dijalog, Slovo Gorčina, Bošnjačka pismohrana, Behar. Bio je kolumnista portala Al Jazeera, glavni odgovorni urednik časopisa Slovo Gorčina i autor pet knjiga proze, romana Zaboravljeni govor probuđenih te zbirki priča Hrvanje s vragom, Dunjalučka škola i Trovanje zdravom hranom. Posljednja objavljena djela bila su roman Tajna bosanskog štapa i zbirka filozofskih eseja Sukob devijacija. Živio je i radio u Mostaru.

Ovogodišnja tema za maturante bila je Bregava – rijeka života, a za ovu nagradu osiguran je i nagradni fond. Nakon okončanja javnog poziva, stručni žiri u sastavu Filip Mursel Begović (predsjednik), Kasim Korjenić i Mensud Medar (članovi) donio je odluku da je najbolji rad Rijada Gutošića. Drugo mjesto osvojio je Haris Selimić, a treće mjesto Hana Elezović. 18. maja 2019. godine u Šarića kući u Stocu održana je dodjela nagrada. Pored novčanih nagrada, dobitnicima su uručene plakete i knjiga Enesa Ratkušića Tajna bosanskog štapa.

Predsjednik žirija Filip Mursel Begović rekao je, komentirajući radove učenika, da “svaki osjećaj ljubavi prema državi, osjećaj patriotizma dakle, kreće od zavičajnih ljubavi, odnosno topografije i prirodnih ljepota rodnog kraja”. Begović je istakao da veseli što su učenici pokazali upravo to, čvrstu ukorijenjenost u rodni zavičajni kraj, što u širem smislu znači i izražavanje ljubavi prema domovini, te je ocijenio da su svi radovi koji su pristigli na natječaj vrlo dobri i ujednačeni, pismeni i nadahnuti, ali tri rada izdvojena su jer se cijenila atipična oblikotvornost teksta, odnosno to da se od izrade klasičnog sastava i više-manje općih dojmovnih mjesta odlučilo ispričati priču, također, da su učenici angažirani i kritični, da ne vide samo ljepotu rijeke nego i njenu bremenitost te da šalju poruke.

Omer Korjenić, predsjednik Udruženja Stočana “Bregava”, rekao je za prvonagrađenog Rijada Gutošića da je u svom tekstu kritičan, prkosan, nadahnut, buntovan.

“Autor izaziva i prelazi granicu školskog sastava, prvi je u izboru jer je izrekao i primijetio da se može uništiti grad, može se sravniti do temelja, ali se rijeku kao izvor života ne može uništiti. Jer je napisao rad koji je izrekao da čovjek može biti gori od prirodne nepogode, ali rijeku u njenom simboličkom značaju ne može uništiti, nebesko u nama ne može uništiti, nadu ne može uništiti, ponos ne može uništiti. Prvi je rad jer je uz angažiranost odškrinuo vrata tajne, jer je uspio Stolac i Bregavu, njihovu sadašnjost i prošlost, dovesti u naizmjeničnu vezu baratajući s metafizičkim i ezoteričnim u tekstu”, rekao je Korjenić i dodao da zahvaljuje sedmičniku Stav što je ponudio da objavi učeničke radove.

“BREGAVA – RIJEKA ŽIVOTA”

1. mjesto, RIJAD GUTOŠIĆ

Bili su Iliri. Otišli su. Bregava je ostala. Bili su i Rimljani, i samostalni smo bili, i Osmanlije, i Austrougari, i opet smo samostalni. Svi su otišli. Bregava je ostala. Protjerali su nas. Bregavu nisu. Htjeli su, ali nisu smjeli. Bregava je prokleta. Svoje prokletstvo baca na svakoga ko joj proba nauditi. Nije htjela napustiti svoj Stolac, a srušili su ga. Sve što ga je podsjećalo na stara vremena. Stogodišnje munare su legle, činilo se na vječni počinak. Srce Stoca su sravnili. Bregava je tugovala, ali nije se predavala. Provlačila se kroz srušene kanale stogodišnjih mlinica. Zaobilazila je uspavane, srušene, hercegovačke munare, praveći jeziv huk. Zov. Zvala ih je da ustanu. Zvala je Stočane. Otišli smo. Nismo ih branili, ni Bregavu, ni Stolac, ni munare, ni mlinice. Kukavički smo ih ostavili. Pjene, Begovinu, Kukavac, Kreševac. Ostavili smo sve. Kažu da je Bregava tada bila divlja. Neuobičajeno divlja. Nepravdu smo joj učinili. Bila je ljuta. Kažu da su se noću ezani čuli. Pomiješani sa hukom Bregave unosili bi jezu svakom ko bi to čuo. Rušiteljima bi dizali kosu na glavi. Na namaz su pozivali stare, dobre, hercegovačke Bošnjake. Slavni stolački Bošnjaci. Stoljećima su bili bedem odupiravši se čitavoj Evropi. Stotinama godina Stolac je napadan, rušen. Inat je bio jači od neprijatelja. Naši preci nisu išli. Ostajali su. Grižnja savjesti nas je zvala, Bregava nije. Vratili smo se. Munare smo digli. Čaršiju obnovili. Huk nije nestao. Kada zauči ezan za jaciju, sjedi kraj Bregave. Čuješ li ezan? Ne razlikuje se od onoga koji se čuo sa ruševina stolačkih džamija. Sagni se. Poslušaj Bregavu. Nije sretna. Tužna je. Ljuta. Razočarali smo je. Mislili smo da će nas dočekati. Sada je jasno. Ezan nije zvao nas. Prkosio je dušmanima, rušiteljima. I dan-danas prkosi. Kada ezan odjekne kroz stolačku valu, brda se razvesele. Da znaju, od tuge bi se slomili. Da znaju šta smo im uradili. Huk Bregave nije bio zov. Nije nas zvala. Zvala je naše pretke koji su njenim suzama liječili svoje rane koje bi zadobili braneći je. Bio je plač. Vrisak. Plakala je, jer je po stoti put ostavljena. Razočarana. Nismo je dostojni. Mi ćemo, kao i oni prije nas, otići. Možda će doći neko drugi. Neko ko će je bit dostojan. Dostojan Bregave – rijeke života.

Drugo mjesto, Haris SELIMIĆ

U ovom trenutku dok pišem, razmišljam o tome da nikad prije nisam doživljavao našu rijeku kao rijeku života. Ne znam da li da krivim sveopće razmišljanje ljudi o potrebi širenja horizonata bez da se sagleda ono čime smo okruženi, ono lijepo, i ponesemo to kao mjerilo životnih vrijednosti, ili je to moja individualna krivica koje, ako jeste, u ovom trenutku postajem svjestan i osjećam grižnju savjesti.

Bregava, rijeka života… Lijepo kazano, izgovorit ću to još jednom, neka me još malo omiluje… Evo, potaknu me na razmišljanje i blagi mi osmijeh zatitra na licu. Odlutah u neka patinom posuta vremena i prizvah u sjećanje ljude koji su svoj život pronašli uz rijeku da njezino bilo kuca u njima. Vidim ih, tu su. Pronašli su svoj dom uz rijeku. Pogled im je usmjeren ka rijeci. Teče mirnica i krotkošću puno obećava. Pitate me kako to znam? Reći ću vam ono što mi je ispričao rođak Ale kad je dolazio kod nas da s mojim dedom priča o “prošlim vremenima”, a ja dječarac, slušam ga a da i ne trepnem. Počinje on o svojoj zasluzi u otkrivanju pećine Badanj i da to nikad nikome nije ispričao, jer, kako veli, ne zna da li će ga razumjeti. Bilo je to, kako kaže, uslijed aktivnijeg bavljenja poljoprivredom i rasadničkom kulturom. Po običaju, bio je zadužen za traženje humusa koji bi na konjima dovlačio kući i u nj sijao od duhana do kupusa. Jednom tako, neko je pronio glas da “tu i tu” ima lijepe lužnate zemlje. On, ni pet ni šes’, već osamari konja pa tamo. Imalo se šta vidjeti. Bilo je tu podosta, za njihove prilike, onoga što su tražili. Nekoliko dana se nisu “smirivali” dok nisu sve pretjerali. Domalo se pronese glas kako se “tu i tu”, baš gdje je on bio, pronašla jedna pećina i svi su se čudom čudili kako je niko do tada nije primijetio, niti uočio “repliku” konja uklesanog u stijeni. Zašuti pri tom, malo se osmjehnu, vidim, drago mu što je doprinio na svoj način.

Dolazi moj rođak Ale i danas kod nas. Mog dede odavno nema, pa samo šuti i puši, a moja majka, znajući kakva je “sehara” naš rođak Ale, zapituje: “Kad je Lika napravio onaj most na Bregavi u donjem toku?” On odgovara odgovora radi i moja majka to odmah poveže sa onim njoj najdražim – poezijom. Gorčin kad zavapi za svojom Kosarom, koja ne imade mosta da sužnja prijeđe na drugu stranu. Moram li išta reći? Možda, da se zna da je jedan čovjek napravio most, ne od ruku, ali jest rukama svojim. “Neka posluži”, kaže. Da li je dovoljno da značajno zašutim? Prolazimo svakodnevno iz škole istim putem, autobusom, moji vršnjaci i ja. Vrijedne ruke našeg čovjeka uz rijeku rade i od nje žive.

Jesmo li te ponijeli pod pazuhom dok pričamo o nekoj Nijagari, Nilu, Gangesu kao rijekama života? Lijepo je biti kozmopolita, ali da li imamo hrabrosti u tom kosmosu svijeta uprijeti prstom u jedan mikrokosmos i reći: Ovo je moje i ne dam ga nikome, jer to sam ja? U ogoljenosti pojmova vide se prave stvari i istine, a to je da si vjekovima budila nadu i život, i ne samo to, ljudi su ovdje bistrili svoje umove gledaju u tvoju bistrinu.

Treće mjesto, HANA ELEZOVIĆ

Na obalama njenim, dok još Brzava bijaše, naseliše se moji preci. Svojom ljepotom ih očara i odlučiše tu ostati. Nastade Stolac, čaršija čiji narod bi darovan tom ljepoticom. U našoj čaršiji, kao i u svakoj drugoj maloj sredini, nastaju priče, legende koje opstaju, prenose se s koljena na koljeno. Pa tako i priče i legende o Bregavi. Slikari su je kistom dočaravali, Mak Dizdar Modrom rijekom, Bečka škola Nadom, a rahmetli čika Gliša bluz stihom: “Bregava na Bentu pravi malu deltu, dođi, mala, nema veze.”

E, da vam sada ispričam jednu priču s početka stolačkog ljeta, a kod nas su vam ljeta skoro sva ista. “Dijasporci” tek počeli dolaziti, stolačke ulice se polahko pune, nije još ona najjača žega pa u svako doba dana možeš nekoga sresti. Najljepše doba u godini, još se ne kupamo, ali idemo na Bregavu igrati tavle, karata i ispijati kafe. Tako jednom prilikom sjedimo mi, neki stariji ljudi igraju, a mi pomno pratimo poteze dok oni pucama snažno udaraju o tavlu. Počeše neku priču o ribolovu: “A nema, nikada nije ni bilo, malo pastrmki, keljavaca i babuna, više zela, a najbogatija je gauljicama, to su vam, djeco, gage. A ni ugora nema, a za to možemo zahvaliti palengarima (mamcima za ugore) Ise, Grahe i njima sličnih.” Baci dupli šeš i okrenu se prema nama onako sa podsmijehom i okrenu priču. “Mi smo učili plivati tako što nas bacali sa Kreševačkog mosta, a dolje nas ček’o neko, ako bismo se slučajno počeli dušiti. Tako bismo vrlo brzo naučili plivati, ali savladavali i strah od visine. Prije je bilo više kupališta, od Novaka, Zelenog vira, a za one najhrabrije Zmajev kuk.” U tom trenutku utonuh duboko u misli i sjetih se priče koju su mi pričali kao maloj o mom rahmetli daidži koji je volio te ekstremne situacije, pa je skakao sa Zmajevog kuka dok bi moja mama stajala na drugoj strani obale, plakala i derala se koliko je grlo nosi. Kako je primijetio da sam ja utonula u neke misli i kako se smjehuljim, direktno se meni poče obraćati, nabraja mi mostove: Sarin, odnosno Kreševčki most, Inat, Begovska, Podgradska ćuprija… “Za svaki od tih mostova ja bih tebi mogao priču ispričati. Ona tebi vjerovatno najzanimljivija, ljubavna, priča je o Sarinom mostu, ima ona više verzija. Valjda od te nesretne ljubavi između Sare i Salke, na njihovom mostu, izraslo je jako puno sretnih. Da ja tebi nešto kažem, nemoj sa momkom uz Bregavu osim ako ne misliš da je to taj. Idite preko Begovskog, ali nemojte kao oni entuzijasti što kažu: ‘Hajmo preko Begovskog!’, pa odustanu negdje na Pogleđu.” Tada ugleda čika Šabana i prekinu svoj monolog da bi njega “hopnuo”, kada završi sa njim, nastavi: “Osim mostova, nju krase i mlinice. Mlinari su vam bili dobri ljudi, koji su, osim što su radili u mlinicama, poznatim kao izvor života, bili legende i izvor osmijeha mnogim ljudima.’’ Ovaj drugi čiko, onako iznerviran jer mu je zatvorio tavlu, doda: “Nažalost, mlinice sada većinom služe kao ukras. I stupa je prije bilo više, znate li vi uopće šta su stupe? One služe za pranje vunenih tepiha, deka itd. Valjda, s vremenom, ti stari običaji nestaju, vi ih mijenjate nekim modernijim stvarima. Završivši partiju, odoše. Motivirani njihovom pričom, mi smo nastavili pričati o našim doživljajima na Bregavi, ja sam otpočela sa pričom: mogla bih reći da sam se rodila na njenim obalama, sa nepunih šest mjeseci prvi put sam se okupala u njoj. Padala je kiša, a to je još jedan od naših običaja, kada počne taj kratki ljetni pljusak, svi “ulijećemo” u vodu, pa je to uradio i čika Alen dok je mene držao u rukama. Moji roditelji i njihovi prijatelji tada su imali kafić u Kreševcu, sestra i ja smo tu provodile dane kao bebe, kao djeca, krale Coca-Cole i “buhale” se po plaži. Vrlo mala sam naučila plivati na način koji je ovaj čiko spomenuo. Neko iz mase nastavi: “Žalim što više nema tih stvari koje su bile tada: taj kafić, sva raja na Bregavi ili osjećaj kada dođeš u jedan popodne, a već nemaš gdje prostrijeti peškir. Odrastajući, i večeri smo počeli provoditi na njenim obalama. Neko uvijek ponese gitaru, naložimo vatru, a ukoliko je topla večer, kupamo se. Neću se ni truditi da vam taj osjećaj pokušam opisati riječima. To morate osjetiti. Ljudi sa strane ne razumiju mnogo toga o našoj povezanosti sa njom.” Tada sam se sjetila: jednom su došli neki gosti, projekt neki u pitanju, radimo punom parom, ali svaki dan mi napravimo pauzu da bismo otišli na Bregavu. Nakon dva-tri dana, oblačan dan, mi spremni da idemo, a jedan od njih tada nas upita: “Zar i po ovakvom danu vi morate na Bregavu?”, a mi se uvrijedili, i onako ljutito, svi u isti glas: “Moramo!” Kasnije smo to komentirali, tipičnim komentarima i uvredama po njegovu ličnost: “Idiot, ‘vaki ‘naki i gori.”, kada sam to ispričala, shvatili smo da ljudi oko nas ne razumiju, ne osjete tu povezanost i potrebu. Nisam više sigurna ni koliko je osjete ljudi koji žive ovdje. Ovo bi mogla biti tužna priča; Bregava je rijeka života, hrani se našim entuzijazmom. Uživa kada neko u njoj uživa. A ljudi, postali su sebični, niko je nije nahranio već duže vrijeme, niko je nije očistio od 2011. godine. Entuzijazam je nestao, entuzijasti su ostarjeli ili ih više nema, a gdje smo mi mladi? Zašto me vršnjaci čudno gledaju dok nosim vreće napunjene smećem koje su oni večer prije ostavili na plaži? Bojim se! Ukoliko nastavimo ovako, ne budemo cijenili ovo što imamo, života više neće biti. Ne znam shvatate li, ali bez nje, bistre i čiste, nema ni nas, Stočana. Ljudi polahko odlaze, sve nas je manje i ona to osjeti. Više nije onaj isti osjećaj prvi put se okupati u njoj početkom juna. Očarava ona još uvijek svakoga svojom ljepotom, ali postoji to, u dubini naših duša, govori nam da mi njoj ne dajemo ni minimalno u odnosu na to koliko ona daje nama. Ne, ne treba oživjeti Mak Dizdar, čika Gliša ili Isa da bi oživjela Bregava, naš entuzijazam može biti jači od njihovog. Imamo puno više mogućnosti od njih, samo ih trebamo usmjeriti na pravi način. Zajedno se potrudimo da ovo ne bude tužna priča, nego priča o ozdravljenju Bregave.